Ništa mi nije bilo jasno.
“Gdje je Zen i s kim? Što labrador radi u trajektnoj luci?”
Rekla mi je da je nazvala prijateljica s broda, koja se čudila kad je vidjela Zena kako šeta palubom. Te je upitala: „Da li je netko s njim?“
„Ma nije moguće da je on! Sin ga je odveo u šetnju. Da li si sigurna?“, upitala je prijateljicu.
„Ma da, on je. Zazvala sam ga i prišao mi je!“
Osjetila sam da je na rubu plača. Do polaska autobusa za Zagreb pričuvat će ga prijateljica, a to je nekih pola sata od pristanka u Split. Brod stiže svaki čas.
Ali kako da je utješim? Ne vozim, nitko vozan nije kod kuće, a dok se spremim i uhvatim autobus, bit će kasno.
„Znaš li još nekoga tko je bliže luci?“, upitah.
Odjednom s olakšanjem usklikne: „Skroz sam zaboravila da mi je mlađa sestra u Splitu. Vidjet ću gdje je ona.“
Ona je bila bliže i odmah je krenula prema luci. Preuzela je Zena, otpratila Karmen za Zagreb i čekala slijedeći polazak broda za Hvar.
Preporučila ga je noštromu*, dok su ga u Hvaru sa zebnjom čekali. Moj nećak se osjećao odgovornim, jer ga je zadnji prošetao do hvarske mole i bio uvjeren da se vratio kući, kad su krenuli nazad. On je trebao skoknuti do prijatelja. Pojma nije imao da Zen voli brodove i vreba mogućnost ukrcaja. A i kako bi znao? Nitko nije.
U trenu mi zazvoni da to i nije toliko čudno. Na Hvar je prvi put doveden brodom i iskrcan na jednu od najljepših svjetskih riva. Pratio ga je Mario, sestrin sin, koji je kao i moja kćerka žudio za psom. Nisu mu ga htjeli nabaviti, jer tko će paziti na psa, pored svih ostalih obveza i brige za dvojicu razigranih sinova? Premda ih je Mario uvjeravao da će on biti taj.
I onda tog proljetnog dana, dok je šetao s prijateljima Marjanom, na povratku kući primijetio je da ih prati neki pas. Mislio je da će u nekom trenutku pas skrenuti s njihovog puta i otići svojim. Ali labrador ih je nastavio uporno pratiti, a kad su se razišli slijedio je Maria, kao da je osjećao njegovu pritajenu želju.
Zajedno su došli sve do kućnog praga i do vrata stana. Nije ga imao srca potjerati.
Sa zebnjom i nadom Mario je pozvonio.
Nastalo je moljakanje da se labrador zadrži i odbijanje te opcije. Drži-ne daj, popustila mama. Veterinar ga je pregledao, utvrdio da nije mlad, ali zdrav je.
Tako je udomljen. Nakon nekog vremena, usprkos ljubavi intuitivno pronađenog vlasnika, obveza i briga oko psa postala je teret. Najviše mojoj odgovornoj sestri, koja ništa nije mogla polovično raditi. Uz sve ostale redovne i prekovremene aktivnosti, ove dodatne bile su joj previše. Kap koja se prelila preko ruba. Posebno se grizla zbog nedovoljnog pružanja pažnje tako odanom kućnom ljubimcu.
Sjetila se brata i njegove supruge, koji su imali iskustva oko udomljavanja ljubimaca. Pitala ih je da li mogu preuzeti brigu oko Zena, što su oni rado prihvatili. Tako je marjanski lutalica promijenio mjesto boravka.
Kadgod je brod pristajao u luku, lajao je i optrčavao okolo, ali nitko nije mogao pretpostaviti da se žarko želi ukrcati.
Da li je samo čeznuo za Splitom ili Mariom, bez obzira što su ga novi udomitelji obožavali, ili je možda otišao za nekom svojom simpatijom, nikad nismo saznali.
S godinama Hvaru se potpuno prilagodio. Tko ne bi uživao u šetnjama uz more, stazicama borove šume, zanosnim trgom gore-dolje, uzduž i poprijeko, kroz Burag i uz skaline uskim kamenitim uličicama?
S godinama mu se i starost približila, ali je ostao mazan i zahvalan. Međutim, korak mu je bivao sve sporiji, tromost je otromboljila udove, a trbuh je počeo vidno naticati. Nešto je unutra nepozvano opako raslo.
Svi smo se zabrinuli, jer više nije bilo sumnje da pati.
Ovog puta Zen je hotimice ukrcan i odveden veterinaru u Split.
Pošto se nevjesta morala vratiti u Hvar, s njim je ostala moja sestra. Dali su joj prsluk da je zaštite od zračenja, jer je Zena trebala držati dok su ga snimali. Snimak je pokazao da ima tumor.
„Ima veliki tumor, koji treba operirati. Moramo ga uspavati dok ne stigne liječnik, koji će ga operirati. Da li želite ostati?“
Naravno da je željela. Ali kako je tužno bilo gledati njegove gladne oči iza kaveza, a nije mogao jesti. Odavno nije ni mokrio, nije mogao te mu je oteklina bila sve veća. Ono u njemu je zakrčilo prolaz.
„Ovako ćemo“, rekla je veterinarka. „Umjesto dvije dat ćemo mu jednu injekciju, da ga donekle uspava. Kad ga liječnik otvori i vidi što je i što može učiniti, dodat ćemo drugu u tijeku operacije.“
Brat je bio na poslovnom putu u Rijeci. Vijest ga je šokirala, ali se suglasio ne mogavši zaustaviti nalet tuge. Prvi je počeo s oplakivanjem.
Oni koji su poznavali Zena i voljeli zivkali su sa svih strana. Iz veterinarske ambulante sestra je nudila lažnu nadu, koju je i sama osjećala. Umom se mirila s neizbježnim, u tišini s beskrajnom tugom čekala da se operacija završi.
Kad je liječnik izašao iz sobe poprskan krvlju, smiješio se i rekao da ima dobru vijest.
„Sve je u redu. Progutao je lopticu skočicu, koja se začahurila. Nakon terapije bit će opet onaj stari.“
Priča se brzo pročula te su Zenov povratak mnogi Hvarani s iskrenom radošću nestrpljivo čekali.
___________________________________________________________________
* Noštromo - vođa palube
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.