četvrtak, 1. listopada 2020.

Ivana Lulić | Dalit


Dok klizi niz grlo, progutani papirić zastaje negdje blizu srca. Bio je to najlakši dio jer je već omekšao u njenim mokrim dlanovima. Gledala je u njega kroz svoje meso i kosti. Kroz nerazvijene grudi. Tek su se nazirale pupajuće bradavice kroz jednodijelni kupaći kostim. Kapljica s njene kose nastavila je put od srca naniže, sve do srama koji se skupio u njenom trbuhu.

Okružili su je poput čopora pasa. Na raspolaganju su imali toliko bazena da nastavnici nisu mogli pratiti gdje se tko kupa. Prvo su dobacivali prijetnje kako će je potopiti. Djeca pričaju. Zatim su joj bacali vodu u lice. Djeca se igraju. Klor joj je zamutio pogled, ali uspijevala je odmicati rubom bazena. Djeca su zločesta. ''Što se praviš da nećeš!? Daj nam!'', kreveljili su se zlobom izobličenih lica. Tatini i mamini sinovi, stotinu kilometara daleko, otimaju se kontroli. 

Dotad se u vodi osjećala poput balerine. Kao perce laka. Pokreti su joj bili elegantni. Sada joj voda nije bila saveznik. Stopala nisu imala uporište, a strah od razbijene glave na rubniku i utapanja vukao je njeno tijelo prema dnu. Nemoć je mokra i skliska, poput kuta bazena iz kojeg nema izlaza.

Prsti su na krivim mjestima.

Prenula ju je kvaka na vratima svlačionice. Netko je pokušao ući u njenu kabinu. 

''Dušo, svi su se odavno obukli! Što čekaš? Požuri! Bazeni se zatvaraju za 10 minuta. Moramo napustiti ovo mjesto.'', progovorila je nastavnica s druge strane. Jedino je ona nedostajala na prozivci. Zamijenila je svoju mokru odjeću suhom, složila ruksak i izašla van. Na kraju hodnika nalazila se nadzorna kamera. Spuštao se mrak.

U autobusu je zavladao muk kada je kročila među razredne kolege. U stisnutim očima dječaka jasno je odzvanjala poruka s papirića kojeg nitko neće pronaći.

Ako samo pisneš…

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.