nedjelja, 27. rujna 2020.

Sven Adam Ewin | Oproštaj




Čujem li ja to prodoran pisak trublje?
(Kao da netko na smotru vojsku zove?)
Trenutak potom, na moju žicu za rublje,
Padoše male laste. Stare i nove.

Već nema mjesta. Stoje jedna do druge.
(Iza polarnog kruga kašljuca zima.)
Mladim lastama oči su pune tuge.
Stara lasta ih vrsta po parovima.

Kad svrši inventuru, reče na kraju:
- Sada, djeco, krećemo ravno put juga!
A kao zbogom ljubljenom zavičaju,
Nadletjet ćemo još dva počasna kruga.

Lete. I ja im mašem. I suza ide.
(Pa oči pokrijem dlanom. Da ne vide.)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.