ponedjeljak, 28. rujna 2020.

Pramcem u sumrak


Ne vjerujem u snove

Piše: Jelena Miškić 

Uhvatio me popodnevni drijemež. Malo sam se ohladila, bijah na etno sajmu nedovoljno utopljena. Vrijeme se u Vukovaru naglo promijenilo. I tako, svježi dunavski zrak, poslije kod Đuke na perklet od soma, za mene dovoljno da se popodne - prilegne. Više ne otvaramo kuću uzduž i poprijeko, vuče iz podruma. Svaki centimetar tih zidova priča nekakvu priču. Dedu pamtim kako je uvijek puno radio, dobro jeo i popodne na otomanu, kako bi rekao, malo odmorio stare kosti. Na tom starom otomanu bila je Vuteksova deka, jer svi smo imali takve deke. Lagana, a opet topla, sa svilenom etiketom - Vuteks, Vukovar.

One najkvalitetnije zvali smo Ambasadorice.

Tako i ja danas, znam da će majka viknuti, ali namontiram pse oko sebe i tako ušuškani na našem otomanu u predsoblju lovimo san. Čujem, gospodski kastori duboko dišu, zaspali su. Uskoro ću i ja. Sanjam kako zvoni Paunovićeva kapelica. Zvoni i zvoni meni iza leđa, dok ja ulazim u našu malu ulicu. Kada sam bila dijete, činila se beskonačno dugačka. Činilo mi se kako doć' do križanja s Kraševom je ravno pothvatu penjanja na Himalaju. Kako prilazim kraju bajera tu gdje se smjestila rodna kuća, iz daljine vidim babu kako korovačom mete ulicu. I mete i mete i ja hodam prema njoj, i hodam i nikako stići. Baba ima kariranu zelenu haljinu na preklop, bijelu kecelju, ladnu trajnu i bogatu korovaču. Obradujem se jer dugo nisam vidjela takvu metlu. Ne vidim joj lice, jer joj dolazim s leđa, pa viknem onako bećarski: "Nemoj baba tamo, nije bajer naš!“

I baba stane. Ne mete više. Stala sam i ja. Paunovićeva kapelica i dalje zvoni. Pomislim.. Baba će se sad okrenuti. Moja Melanija...

Pas zalaje, trgne me iz tog svijeta.. vidim kako televizor i dalje gori. Kiša se vani spustila.

Ne vjerujem u snove.. Babu smo sahranili prije desetak godina.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.