Kolumne

srijeda, 30. rujna 2020.

Matija Brcković | Dida moj


Djede, nisam te zaboravio. Čuvam to malo zajedničkih trenutka što neumoljivo blijede. Pazim ih kao rijedak znamen, kao dijete omiljenu igračku. Sklopim oči i zamišljam kako prikovan uz tvoje ostarjele noge promatram nepoznati svijet, krotim oblake prstima i vodim sporove s pticama i zvijezdama. Zatim sav zajapuren i nestrpljiv znatiželjno zabijam glavu u tvoje duboke džepove ne bi li pronašao neku mističnu stvarčicu ili čokoladu koju si mi ionako namijenio.

Ugađao si mi i kada nije trebalo. Vjerojatno jer je mama na većinu mojih tadašnjih želja stavila veto. I na skakanje po uličnim lokvama, i na šaranje po sobnim zidovima i na trčanje po plotovima, i ono najteže podnošljivo, prejedanje napolitankama. Čak bih i tvoje priče i njihove puteve bojao svojim bojama, likove i radnje izvrtao naglavačke, nerijetko te ispravljao i zagovarao samo meni znane epiloge. Nisi se ljutio. Dapače, smijao si se mojoj mašti i njezinim iznenađenjima.

Nedostaje mi tvoj topli lik da me prati kao sijena, da bude razlog zašto ničem i živi svetac komu se molim. Uz tebe sam sporije odrastao, glasnije se smijao, iskrenije plakao i časnije živio. Gledao sam svijet nevinim očima koje poznaju i žele samo danas, srljao u nepredvidivo i ispitivao zabranjeno. Učio si me da je istina stvar časti, a laž strašnija od mraka. Bio si moj najodaniji i najtopliji sugovornik. 

Znaš djede, nisam te zaboravio. Ne dopuštam da te prekrije životna prašina. I sada promišljam sve te mudre riječi koje si ostavio da lelujaju zrakom, da ih ukrotim kad mladost izbjegne, a zrelost zaživi. Nisi pogriješio kad si rekao da se i vrijeme se nešto pita, da ostavlja svoj urezani trag kao opomenu, jasan znak da je ono jedini pobjednik kad čovjek plati svoj posljednji račun.

I danas kad me savlada životna tuga, a dušom rominjaju neke stare kiše, ja bespomoćno sjedim i kao neki luđak grlim samoga sebe. Stišćem ramena sve jače i jače. Sklopim oči i tužno zazivam odmaklu prošlost. Tješi me dječak koji veselo urla kroz ključanicu, maleno stvorenje što njuši nevolju i moji najveći heroj, iščeznuo kad i djetinjstvo. Tiho, nesretno, i pomalo bolno.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.