petak, 11. rujna 2020.

Ivan Katić | Moja Luce


Lako li je danas biti penzioner ako imaš dobru penziju, ekipu u kafiću, novine i rivu. Ma ni auto više ne palim. Prošetam ili sjednem na autobus pa na rivu. Poslije kafića šentada, u hladu palme čitam novine. Nema požurivanja, nema zvocanja. Divota. Šušur oko mene.

Već desetak dana lijepa, mlada cura na klupi do mene. Gledam je preko lista "Slobodne": mobitel u ruci i stalno slika ljude, samo muškarce, starije. S nekima pravi i selfije. Primijetila je i ona
mene, pravim se blesav, nezainteresiran.

Prilazi mi jutros:

- Dobro jutro, ja sam Luce i vidim da gledate preko novina što ja radim.
- A mislio sam da ne vidiš.
- Mogu li s vama napraviti jedan selfi?
- Možeš ako mi kažeš zašto.
- To ću vam reći poslije.
Stisne se uz mene i klikne. Pa još jednom. Oćutim svježi miris jedre djevojke. O, mladosti moja!
Onda skoči i zamoli starijeg gospodina da se slikaju. Pa se vrati.
- Ja sam iz Zagreba, a moja baka kaže da sam prava Splićanka, vrtiguza. Valjda ona zna, ona je Splićanka.
- A što radiš ovdje?
- Došla sam na ljetovanje u bakin Split, tu sam u hostelu, ujutro sam na rivi, preko dana se kupam na Bačvicama i tražim.
- Tražiš? Što?
- To ću vam reći drugi put, i otrča za dvojicom penzića.
- A, traži!

Sutra je nema, njena klupa prazna. Deset je uri, postaje vruće. Složim novine pa na autobus.
- Čekajte, čekajte!
Okrenem se, a mala Luce trči i vuče kofer za sobom.
- Čekajte, skoro ste mi utekli!
- Kako utekao, pa svaki dan u deset idem na autobus.
- Ma znam, ja sam se uspavala. Jučer sam upoznala jednog Luku, đavliji ste vi Splićani, pa smo zaglavili, skoro do jutra.
- E, lipo je to, kad ćeš ako ne sad!
- A,e. Htjela sam vas nešto pitati. Jeste li vi gospodin Nikša?
- Za tebe barba Nikša.
- Dobro, jeste li vi barba Nikša?
- Jesam!
- E, barba Nikša, sad će nas netko slikati da imam cijelu sliku.
- A zašto?
- To ću vam reći poslije.
- Može, ali samo ako mi pošalješ sve slike, broj mobitela i obećaš da ćeš sa mnom popiti kavicu kad dođem u Zagreb.
- OK, dajte broj mobitela! -  i zamoli curu u prolazu da nas slika.
- Tako, brzo me poljubi u obraz i zgrabi kofer.
- Uteći će mi autobus, žurim.
- A kako, a priča?
- Čut ćemo se!

Nakon dva dana dobijem sliku na mobitel s pitanjem: - Koga poznajete?"
Pogledam dobro i vidim šest likova: ona, roditelji, braća i baka.
- Pa tebe.
- A moju baku? Pogledajte dobro!
Zagledam se u sliku, povećam, ali mi se gube crte lika.
-Imaš neku veću sliku?
Slika dođe odmah. Žena lijepih crta lica, živih očiju, nekako poznata. Pa da, Luce ima dosta njenih crta.
- Kako se baka zove?
- Kako kako? Naravno kao i ja, Luce!
Luce, Luce... Nekad davno dok sam počinjao ljubovati bila je moja Luce, moja velika mladenačka ljubav. Pogledam malo bolje; sliči slici iz mladosti. Slika moje Luce počela se poklapati s Lucinom Lucom. I prije nego sam išta uspio upisati dođe poruka:
- Stižem sutra, čekajte me na autobusnoj!

Jedva sam dočekao autobus, nikad stići. 
Istrčala je k'o furija.
- Znala sam, znala sam! Osjećala sam da si to ti!- odmah je prešla na ti i bacila mi se u naručaj.
- Idemo sjesti pa ćeš pričati!
Sjednemo. Vrpolji se na stolici, ne zna što bi prije rekla, maše nekom iza mojih leđa.
- Ja sam strašno vezana za baku. Od malena sam njena mezimica, najmlađa sam i najviše joj sličim. Kad sam se zadjevojčila, pričala mi je o svojoj prvoj ljubavi, kako su šetali rivom i Pjacom, kako su se kupali na Baćama i kako je naglo preselila u Zagreb i izgubila vezu s Nikšom. Roditelji su bili strogi i ona je odbolovala nekog Nikšu iz Splita. A mene je uvijek učila da slušam srce i nikog više po bilo koju cijenu.
Opet mahne nekom iza mojih leđa. Okrenem se i ugledam pristalog momka kako stoji kraj česmine i čeka.
- Luka?
- Da.
- A ja mislio da si došla zbog mene!
- Pa jesam, naravno, ali i zbog Luke. Ma da čuješ sve. Ima sedam-osam godine kako je baka dobila Azenhaimera, a posljednje tri-četiri nikog ne može prepoznati osim mene. U svom je svijetu i samo grli mene i priča - Luce, Luce, Nikša, Nikša. Vratila se u mladost. I onda sam odlučila pronaći Nikšu i evo preko ljeta, treću godinu, sjedim na rivi i slikam matorce, ovaj, starije muške. Svakom šaljem porodičnu sliku i ti si prvi reagirao. Trebalo ti je tri godine da dođeš na rivu, ljutnu se ona.
- Ali tek sam od ove godine u penziji, pravdam se ja.
- Dobro, a jesi li ti njen Nikša?
- A jesam!
- To! Yes!
Privuče stolicu bliže i lukavo mi namigne: 
- A kako ti izgleda Luka?
- Čini mi se pristojan, ma isto pripazi, pametno.
- Ne boj se, znam ja kako ću s njim. A je li mogu spavati kod tebe nekoliko dana?
- Naravno.
- A znaš li da je baka dugo gledala našu sliku, pa sam je isprintala. Utekla joj je suza i samo mrmlja: - Moj Nikša... Kako te prepoznala, sam bog zna. Nekako se smirila, sretna.
- Baš mi je drago.
- Imam veliku molbu, ali nemoj se smijati!
- Reci!
- Ja u životu nisam imala djeda, a ti si mi sad najbliži. Hoćeš li biti moj djed?
- Molim?
- Djed! Dida!
- Pa hoću.
- Doživotno?
- Doživotno!
Sočno me cmokne u obraz i otrči Luki.

2 komentara :

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.