Ivan Katić | Moja Luce

Lako li je danas biti penzioner ako imaš dobru penziju, ekipu u kafiću, novine i rivu. Ma ni auto više ne palim. Prošetam ili sjednem na autobus pa na rivu. Poslije kafića šentada, u hladu palme čitam novine. Nema požurivanja, nema zvocanja. Divota. Šušur oko mene.

Već desetak dana lijepa, mlada cura na klupi do mene. Gledam je preko lista "Slobodne": mobitel u ruci i stalno slika ljude, samo muškarce, starije. S nekima pravi i selfije. Primijetila je i ona

mene, pravim se blesav, nezainteresiran.

Prilazi mi jutros:

- Dobro jutro, ja sam Luce i vidim da gledate preko novina što ja radim.

- A mislio sam da ne vidiš.

- Mogu li s vama napraviti jedan selfi?

- Možeš ako mi kažeš zašto.

- To ću vam reći poslije.

Stisne se uz mene i klikne. Pa još jednom. Oćutim svježi miris jedre djevojke. O, mladosti moja!

Onda skoči i zamoli starijeg gospodina da se slikaju. Pa se vrati.

- Ja sam iz Zagreba, a moja baka kaže da sam prava Splićanka, vrtiguza. Valjda ona zna, ona je Splićanka.

- A što radiš ovdje?

- Došla sam na ljetovanje u bakin Split, tu sam u hostelu, ujutro sam na rivi, preko dana se kupam na Bačvicama i tražim.

- Tražiš? Što?

- To ću vam reći drugi put, i otrča za dvojicom penzića.

- A, traži!

Sutra je nema, njena klupa prazna. Deset je uri, postaje vruće. Složim novine pa na autobus.

- Čekajte, čekajte!

Okrenem se, a mala Luce trči i vuče kofer za sobom.

- Čekajte, skoro ste mi utekli!

- Kako utekao, pa svaki dan u deset idem na autobus.

- Ma znam, ja sam se uspavala. Jučer sam upoznala jednog Luku, đavliji ste vi Splićani, pa smo zaglavili, skoro do jutra.

- E, lipo je to, kad ćeš ako ne sad!

- A,e. Htjela sam vas nešto pitati. Jeste li vi gospodin Nikša?

- Za tebe barba Nikša.

- Dobro, jeste li vi barba Nikša?

- Jesam!

- E, barba Nikša, sad će nas netko slikati da imam cijelu sliku.

- A zašto?

- To ću vam reći poslije.

- Može, ali samo ako mi pošalješ sve slike, broj mobitela i obećaš da ćeš sa mnom popiti kavicu kad dođem u Zagreb.

- OK, dajte broj mobitela! -  i zamoli curu u prolazu da nas slika.

- Tako, brzo me poljubi u obraz i zgrabi kofer.

- Uteći će mi autobus, žurim.

- A kako, a priča?

- Čut ćemo se!

Nakon dva dana dobijem sliku na mobitel s pitanjem: - Koga poznajete?"

Pogledam dobro i vidim šest likova: ona, roditelji, braća i baka.

- Pa tebe.

- A moju baku? Pogledajte dobro!

Zagledam se u sliku, povećam, ali mi se gube crte lika.

-Imaš neku veću sliku?

Slika dođe odmah. Žena lijepih crta lica, živih očiju, nekako poznata. Pa da, Luce ima dosta njenih crta.

- Kako se baka zove?

- Kako kako? Naravno kao i ja, Luce!

Luce, Luce... Nekad davno dok sam počinjao ljubovati bila je moja Luce, moja velika mladenačka ljubav. Pogledam malo bolje; sliči slici iz mladosti. Slika moje Luce počela se poklapati s Lucinom Lucom. I prije nego sam išta uspio upisati dođe poruka:

- Stižem sutra, čekajte me na autobusnoj!

Jedva sam dočekao autobus, nikad stići. 

Istrčala je k'o furija.

- Znala sam, znala sam! Osjećala sam da si to ti!- odmah je prešla na ti i bacila mi se u naručaj.

- Idemo sjesti pa ćeš pričati!

Sjednemo. Vrpolji se na stolici, ne zna što bi prije rekla, maše nekom iza mojih leđa.

- Ja sam strašno vezana za baku. Od malena sam njena mezimica, najmlađa sam i najviše joj sličim. Kad sam se zadjevojčila, pričala mi je o svojoj prvoj ljubavi, kako su šetali rivom i Pjacom, kako su se kupali na Baćama i kako je naglo preselila u Zagreb i izgubila vezu s Nikšom. Roditelji su bili strogi i ona je odbolovala nekog Nikšu iz Splita. A mene je uvijek učila da slušam srce i nikog više po bilo koju cijenu.

Opet mahne nekom iza mojih leđa. Okrenem se i ugledam pristalog momka kako stoji kraj česmine i čeka.

- Luka?

- Da.

- A ja mislio da si došla zbog mene!

- Pa jesam, naravno, ali i zbog Luke. Ma da čuješ sve. Ima sedam-osam godine kako je baka dobila Azenhaimera, a posljednje tri-četiri nikog ne može prepoznati osim mene. U svom je svijetu i samo grli mene i priča - Luce, Luce, Nikša, Nikša. Vratila se u mladost. I onda sam odlučila pronaći Nikšu i evo preko ljeta, treću godinu, sjedim na rivi i slikam matorce, ovaj, starije muške. Svakom šaljem porodičnu sliku i ti si prvi reagirao. Trebalo ti je tri godine da dođeš na rivu, ljutnu se ona.

- Ali tek sam od ove godine u penziji, pravdam se ja.

- Dobro, a jesi li ti njen Nikša?

- A jesam!

- To! Yes!

Privuče stolicu bliže i lukavo mi namigne: 

- A kako ti izgleda Luka?

- Čini mi se pristojan, ma isto pripazi, pametno.

- Ne boj se, znam ja kako ću s njim. A je li mogu spavati kod tebe nekoliko dana?

- Naravno.

- A znaš li da je baka dugo gledala našu sliku, pa sam je isprintala. Utekla joj je suza i samo mrmlja: - Moj Nikša... Kako te prepoznala, sam bog zna. Nekako se smirila, sretna.

- Baš mi je drago.

- Imam veliku molbu, ali nemoj se smijati!

- Reci!

- Ja u životu nisam imala djeda, a ti si mi sad najbliži. Hoćeš li biti moj djed?

- Molim?

- Djed! Dida!

- Pa hoću.

- Doživotno?

- Doživotno!

Sočno me cmokne u obraz i otrči Luki.