petak, 11. rujna 2020.

Martina Pavičić | Za Martinu je pjesma molitva i način spoznaje, terapija i način da izgradi sebe


Razgovor pripremio i vodio: Zrinko Šimunić

Pjesnikinja Martina Pavičić, rođena u Zagrebu 1989. godine, gdje je završila XII opću gimnaziju i studirala na Učiteljskom fakultetu. Emotivnošću i dirljivom iskrenošću, ogoljelošću duše i snažnim pjesničkim slikama osvojila je publiku na društvenoj mreži Facebook. Ove godine osmjelila se i javno nastupiti. U lipnju je predstavila svoju poeziju na tribini Jutro poezije. Pjesme je čitala i o sebi govorila u emisiji Dobro jutro Hrvatska. I bila je izvrsna. Inače, Martina radi kao dadilja ali i vrlo uspješno piše projekte za civilne udruge te članke na temu duhovnosti, ljubavi i feminizma. 

Za Martinu je pjesma molitva i način spoznaje, terapija i način da izgradi sebe. Nju pjesma lomi, ona pjesmom ide ispod kože, nju pjesma oslobađa. Ali, više o svemu tome kazat će nam Martina:

Otkad pišeš pjesme? 

Rano sam razvila ljubav prema pisanju, najprije je ona bila u terapeutskom smislu i počela je još u osnovnoj školi s prvim životnim gubicima kao što je bila smrt moje majke. Tada sam u pisanju, kao i u mahnitom čitanju svega što mi je moglo doći pod ruku i sve što je izbjeglo cenzuriranju mog oca, koji je dijelio knjige na one Bogu ugodne i one Njegovom uhu nepoželjne, pronašla istovremeno utjehu i bijeg od stvarnosti. Pisanje je oduvijek bilo sastavni dio mog života, ali prije svega moja velika ljubav. Prvu pjesmu sam napisala u gimnaziji i više sam je smatrala kao niz mojih misli i osjećaja negoli kao oblik poezije. Kroz godine odrastanja i mladosti rijetko kada bih zapisala riječi ukrštene stihom. No, nakon velikih životnih oluja postala sam gladna poezije jer sam u njezinoj bazičnosti i pomno izabranim riječima, utkanim metaforama, pronašla svoj lijek. Činilo mi se kao da nisam sama dok sam čitala pjesme koje govore o traženju životnih odgovara, gubitku, ljubavi, boli i smrti. Tada sam i sama počela pisati poeziju kao odjek glasa koji sam dugo držala u sebi zajedno s nemoći koju sam osjećala u nemogućnosti da usmjerim svoj život u pravcu koji sam željela, daleko od patrijarhalnog kapitalističkog društva i njegovih pravila. Moje su mi pjesme postale svjetlo koje me je vodilo naprijed prema životu koji sam sanjala i željela. 

Je li bilo razdoblja u tvom životu kad si intenzivno pisala, ali i razdoblja kad je „muza utihnula“ ?

Ne mogu reći da su muze ikada utihnule u mom životu, prije bih rekla da sam im ja okretala leđa fokusirajući se na meni tada bitnije uloge i stvari. Dugo sam tražila svoje mjesto u svijetu, davala svoje vrijeme ljudima i poslovima pokušavajući kroz njih stvoriti vlastitu vrijednost, a što se naravno vremenom pokazalo kao ne baš dobar izbor. U takvim razdobljima života, kao i u onima u kojima bih mnogo radila pokušavajući uskladiti obaveze na fakultetu i puno radno vrijeme, zatim se kasnije ostvariti u ulozi supruge i majke, nisam dozvoljavala slijediti glas muza jer su mi govorile ono što uporno nisam željela čuti. Tada bih prestajala pisati, tvrdoglavo vukući život u drugom smjeru. Ali kada se danas osvrnem na ta životna razdoblja uviđam da je baš tako trebalo biti da dođem do odgovora koje danas imam o sebi. 

Što za tebe znači pisanje poezije? Što to oslobađa u tebi, a što ti daje  zauzvrat?

Pisanje poezije je za mene prvenstveno terapija i čin pomicanja vlastitih unutrašnjih i vanjskih granica koje sam dobila kao nasljeđe svojih predaka, obitelji, zajednice i kulture u kojoj živim. Poezija je za mene i sveto mjesto susreta, šator sastanka i mjesto suočavanja sa sobom i drugima. Sigurno mjesto na kojem je sve dopušteno, sloboda je potpuna, a svaka emocija je legitimna i potrebna. Poezija oslobađa mene. U potpunosti. Još uvijek se čudim i divim tom procesu i moja najveća motivacija za pisanjem i dijeljenjem poezije s drugima je sloboda i prihvaćanje. Voljela bih uvući čitatelja u to svoje malo tajno, a tako moćno otkriće iscjeljenja poezijom. Riječima koje se nižu, jačaju, ljube, tješe.

Je li i za tebe važe Cesarićevi stihovi ? – „O sati sumnje, sati bola/ Ko stvara taj vas kleti neće“. Je l'  tvoje pisanje stradava u trenucima sreće?

Ne mogu reći da za mene vrijede ovi Cesarićevi stihovi. Moje pisanje ne stradava osjećajem sreće. Potreba za pisanjem raste u trenucima velikih emotivnih naboja, bilo pozitivnih ili negativnih, koje umirim i izbalansiram riječima. Stavim na spavanje svoje anđele i demone. Moje pisanje najviše stradava nedostatkom vremena koje je nužno i prvenstveno podređeno bogovima kapitalizma. Kada se vremenom poplaćaju računi i hladni pogon života, ono malo vremena što ostane poklonim poeziji. Odgonetnuti taj sustav života ono je što me u ovome trenutku najviše okupira. Kako stvoriti dodatno vrijeme za književnost, poeziju, iscjeljenje, ljubav. Mislim da ću tek tada kad odgonetnem tu tajnu biti zaista slobodna.

Znam da posebno voliš pjesnika i mistika Rumija. Po čemu ti je on toliko inspirativan, odnosno važan?

Da, Rumija posebno volim kao i meni neke druge filozofe, pisce i glazbenike. Imam tendenciju da stvaram prisan odnos s autorom umjetnosti koju volim. Doživljavam te autore na vrlo neobičan način, gotovo kao bliske prijatelje i podršku koja je uvijek tu. Rumi je jedan od njih. Njegova djela pomogla su mi da pronađem svoje životne i duhovne odgovore u trenutku u kojem mi moje protestantsko nasljeđe nije moglo pružiti nužno potrebno objašnjenje i put. Sufizam je jedini oblikovao unutarnja vjerovanja koja nosim u sebi. On naglašava ljubav kao temeljnu vrijednost i pronalazi božansko podrijetlo u svemu što postoji te osjeća poštovanje prema svakoj religiji bez nadmetanja bilo kakve religijske forme. U tome se u potpunosti nalazim. Mevlana Đalal al-bin Rumi, perzijski filozof, teolog, pjesnik i mistik osnovao je jedan od najpoznatijih sufijskih redova, mevlenijski red, danas poznatiji kao "vrteći derviši". Rumi smatra da čovjekov duhovni put treba dati prednost intuiciji i nadahnuću pred racionalnom opozicijom te da je kroz ples i glazbu moguće čuti glas boga i skinuti veo koji čovjeku priječi susret s božanskim. Ono što je za Rumija glazba i ples, za mene je poezija. Mjesto susreta čovjekove duše s božanskim u njemu.

Za megapopularnu pjesnikinju Rupi Kaur netko je napisao da je ona suvremeni Rumi. Mnogi kritičari su za njenu poeziju rekli da je to „smrt poezije“ – vjerojatno radi njene jednostavnosti, elementarnosti, a koja je čitateljima bliska. Otuda i velike naklade. Što ti misliš o tome?

Po meni Rupi Kaur nikako nije suvremeni Rumi jer njezine zbirke poezije nemaju tu duhovnu dimenziju koju Rumijeva djela nose kao niti još mnogo toga što nam je Rumi ostavio u nasljeđe u filozofskom i teološkom smislu. Ona je jedna od najpoznatijih predstavnica poezije na društvenim mrežama koju odlikuje vrlo jednostavan, banalan stil pisanja s vrlo malo ili bez metaforičnosti, a što joj mnogi zamjeraju. Mislim da je ta sintagma "smrt poezije" apsolutno pretjerana u svakom smislu pa i u onom Rupi Kaur. Poezija nikada neće umrijeti na isti način na koji umjetnost nikada neće umrijeti. Ona će biti dio čovjeka i njegovog nasljeđa dok god u čovjeku postoji svijest o sebi i svijetu oko njega, a ja vjerujem da će to zauvijek ostati tako jer, ako čovjek izgubi svijest o sebi, onda više niti nije čovjek. Samo je prazno tijelo. Fenomen uspjeha Rupi Kaur ne smatram nimalo lošim, dapače, baš suprotno. Smatram da je Kaur pošlo za rukom ono što mnogim puno kvalitetnijim i dubljim pjesnicima nije, a to je probuditi čežnju za poezijom u srcima mlađih naraštaja, posebno u tolikom obujmu. Bez obzira na mnoga propitkivanja književne vrijednosti njezinih djela, ipak trebamo biti zahvalni Kaur jer će njezini čitatelji željeti i tražiti još poezije i više od poezije, a to bi nam svima trebalo biti važnije od suda koliko je netko kvalitetan ili manje kvalitetan pjesnik, ne zaboravljajući pritom na činjenicu da svaki čitatelj s vremenom evoluira u svojoj gladi za književnošću.

Primijetio sam da pratiš suvremene hrvatske pjesnikinje i to one koje su ti generacijski bliske. Reci nam nešto više o tome!

Da, čitam i pratim suvremene hrvatske pjesnikinje, ali i one iz regije. Njihova poezija ima snažan utjecaj prvenstveno na mene kao osobu, a zatim i kao ženu koja piše pjesme. S nekolicinom pjesnikinja sam povezana putem društvenih mreža i rado čitam njihove misli i pjesme. Često primijetim da se sve borimo sa sličnim situacijama, društvenim okruženjem, ljudima i životnim okolnostima i zato u startu postoji ona prednost u čitanju hrvatskih autorica. One nose iste nijanse kolektivne svijesti ovih prostora i mislim da iz toga razloga ulaze dublje ispod kože, amputiraju upaljene stanice i donose iscjeljenje. Neke od njih su: Suzana Matić, Sanja Baković, Monika Herceg, Lidija Deduš, Barbara Baždarić, Marina Šur Puhlovski, Nada Topić, Sonja Adamov, Dorta Jagić, Snježana Tamburovski, Ljiljana Zovko, Tijana Rakočević, Vitomirka Vita Trebova

Pišeš u slobodnom stihu,  ali pažljivo gradiš pjesmu. Stihovi ti imaju ritam. Imaš li pjesama u vezanom stihu, jesi li se, primjerice, okušala u pisanju soneta?

Pišem u slobodnom stihu jer sam tijekom cijelog života bila zarobljena i određena strogim protestantskim odgojem, običajima i pravilima patrijarhalnog društva i kapitalizma. Dugo mi je trebalo da slomim taj osjećaj određenosti životnim okolnostima i uvjetima te se oslobodim očekivanja i običaja tradicije. Iz svih tih razloga u poeziji najčešće pišem slobodnih stihom, iako ne zazirem od drugih stilova. Predosjećam da će mi trebati mnogo vremena prije nego li oslobodim sve potisnute riječi i osjećaje, koje sam dugo sakupljala pod kožom, i dođem do faze u kojoj ću imati potrebu za ukrštavanjem stihova, verifikacijom, metrikom i rimom. Čini mi se da još uvijek suviše snažno žudim za slobodom.
Pjesme su ti pune metafora, a neke kao „Sizifova žena“, po meni jedna od najboljih tvojih pjesama, su metafora po sebi – odnosno alegorija. Jesi li sigurna da čitatelji uvijek razumiju tvoju metaforu, odnosno alegoriju ? Koliko je po tebi to važno – ili ćeš se radije prikloniti autorima koji vele da svaki čitalac ima pravo na svoj doživljaj, na „svoju pjesmu“ ?

Nisi prvi koji je za "Sizifovu ženu" rekao da je jedna od mojih najboljih pjesama, iako ona meni osobno nije alegorija sama po sebi. Ta pjesma mi je došla kao jedan od mogućih ishoda mog života. "Sizifova žena" pjesma je koja govori o sudbini starice koja je predugo čekala da se ljudi koje voli promijene, a što se nažalost, kao što to obično i biva u životu, nije dogodilo. Meni su takve metafore više nasljeđe nadrealizma kojeg jako volim u prozi. Čarolija života koja stoji na rubu svakodnevice u našoj mašti ili dio stvarnosti ako je život zaista san. Smatram da je osobni doživljaj pjesme najvažniji i to je jedan od najvećih darova koji nam poezija kao i književnost pruža. Dobiti osobno iskustvo kroz priču ili pjesmu ispisanu o nekome ili nečemu drugome. Mislim da je važnije da čitatelj sam pronađe svoje odgovore, umjesto da samo upija ili slijedi moje.

U pripremi ti je nova knjiga pjesama. Kako je zamišljaš?

U pripremi mi nije nova zbirka poezije, tj. moja prva zbirka poezije, barem ne u onom klasičnom smislu u kojem pjesnik ustrajno stvara i skuplja materijale za svoju zbirku. Ja puštam pjesme da mi same dođu kroz emocije onda kada su one spremne. Ne odvajam određeno vrijeme svaki dan i ne pišem nekoliko pjesma zato jer moram, jer tamo negdje netko u bespućima interneta ili za svojim uredničkim stolom očekuje moju zbirku, ili jer imam rok za natječaj na koji se moram prijaviti ako želim da mi zbirka bude izdana. Ne volim takav teret i rokove za nešto što je meni najveća ljubav. Pišem poeziju jer ju volim, a ne zbog nečijeg pritiska da moram što prije izdati zbirku, kako kažu, „dok me određen broj ljudi još uvijek čita.“ 

Jesi li već razmišljala o izdavaču ili, eventualno, o vlastitoj nakladi. 

Ne, nisam razmišljala o izdavaču, iako sam svjesna koje izdavačke kuće kod nas objavljuju koju vrstu poezije. Ne opterećujem se time jer vjerujem da nam sve dolazi u pravo vrijeme. Kako moj rukopis k izdavaču, tako i moj izdavač k meni. Sve što je moje uvijek dođe. Pa tako i izdavač.

Pišeš i prozu. Možeš li nam reći nešto i o tome ?

Da, prozu pišem mnogo dulje nego li poeziju. Samo sam na svoje pisanje donedavno gledala kao na vrstu ljubavi koja na mene djeluje terapeutski i pruža mi utočište u olujnim vremenima, a ne kao na oblik književnosti koji bih dijelila s drugima. S vremenom se moji stavovi mijenjaju pa tako i moj stav prema pisanju. Činjenica je da mi je pisanje potrebno kao i zrak kojeg udišem, a sada sam postala i dovoljno hrabra da objavljujem svoje pjesme i tekstove. Već dugo vremena nosim u sebi jednu obiteljsku priču o ženi koja traži svoj put k slobodi u patrijarhalnom društvu i voljela bih tu ideju pretočiti u roman, ali uvijek mi se činilo da će vrijeme za pisanje te priče doći tek za nekoliko godina. Međutim, u proteklih nekoliko tjedana glas te naratorice postao je toliko snažan i moćan da ozbiljno razmišljam o tome da odgodim sve svoje poslovne obaveze na određeno vrijeme i posvetim se samo pisanju te priče. Vrijeme će pokazati hoće li se takva odluka ispostaviti kao hrabrost ili ludost. Vidjet' ćemo.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.