I bijah posve na rubu plača.
Oblaci tusti, kišne lokve,
A srce sanja medene smokve.
Toliko mišljah na svjetlost juga,
Na nit od svile, predenja duga,
Čemprese, masline, pleme cikada;
I gdje su sada obličja draga
Svi onih što su u hladu sjeli,
U polju žeženom stihove želi,
Meštri i umnici, ekvilibristi,
Samo u slutnji Ljepote isti.
Već desetljeće prođe u trku:
Na sebe primam nemir i zbrku.
Neka vrlinu vam Nebo prati,
Pjesnici, vrsnici, oliveati!
Po crti razlike, načelu jedinstva,
Cvala su bratstva i posestrimstva.
O, nek' me nikada ne spriječi tama,
Da šaku smokvi podijelim s vama!
Ja bih da odem posvema u miru,
Predam se snu i neproziru.
I potom, bilo gdje da jesam,
Te zvijezde zrele s grane da stresam!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.