Polako, da ne privuče pažnju
neovisno od tvoje volje
ruka ti se primiče mjestu gdje te svrbi
mjestu gdje te boli, moj prijatelju;
ostrugat ćeš kožu i meso do kosti.
I uzrok ćeš tražiti od sebe nesaznan,
uhvaćen u ljepljivu mrežu ljudske uzaludnosti.
Ne hvataj se za vitice oluje
podignute od onih koji pitaju:
Što bi ti htio da ti mi još damo?
(kao da su oni posjednici svega
pa imaju pravo davati i uskraćivati).
U njihovom svijetu mračnog mira
postaješ odvjetak,
tvoj korijen boluje u dubini
epifenomenalnom truleži krivca
od koje skrivaš krpicu srebrila
mjesečeve ludosti
što dijeli te od krezubih usta
punih crnog biserja.
Samo još jednom
osjeti zanos
prvog nanošenja boje
pa dovikni zvijezdama:
Tuga i patnja s razlogom postoje!
Osvanut će sutra jutro
i lijepo neko vrijeme,
i pun samopouzdanja
ostrugat ću boju
sa davno dovršene slike
do prazne bjeline platna,
spreman za nova oslikavanja.
I možda ćeš trenutak prije
nego kist dotakne tvoj postojanje
uhvatiti moj pogled.
A u njemu će
biti tebe.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.