subota, 8. kolovoza 2020.

Pramcem u sumrak


Emigracija

Piše: Jelena Miškić   

Kažu kako se ne spava zbog punog mjeseca. Ja sam vrlo jednostavna. Ne spavam zbog dvije stvari. Zbog gladi... Ili zbog ljubavi. 

Stiglo ljeto, Dunav miriše do Švapskog brda. Razmaknula sam firange, nemam zraka. Moja priča za laku noć je moja priča za dobar dan, za laku noć, za dobar dan. Ležim u štirkanoj postelji, grebu me vezeni jastuci, roje mi se misli. Tvoji prsti oko dugmadi moje košulje.

Rukom odmahujem kao da tjeram komarce, nije dobro za mene misliti... Moram spavati. 

U šokačkoj muškoj košulji, raspuštene kose s kriškom lubenice u ruci bosa sam prešla iz Slavonije u Srijem. Bilo je mrtvo tiho. Preradovićevom sam presjekla preko turske kaldrme tražeć' prečice do tvojih ruku. Cvjetovi po baštama vezeni kao s jastuka,velikih latica u svim bojama, nagnuli se prema punom mjesecu. Drvo marelica ne miče niti jedan list. Nešto je ovdje skroz krivo. Varaju nas svi satovi. Mislim kako ne poznajem nikoga u ovoj bašti. Sad će istrčati bijesni gazda i psovati me. Možda će me i za kosu počupat' kad me uhvati, a ja neću znati objasniti. Ili će se prekrižiti sablasno, zazvati dragog Boga kao kad se pred aveti doziva pomoć jačega. Sklupčala sam se od tuge, maknuti dalje ne mogu. Tko još danas zna što je ljubav. Iz mraka me pogledaju caklene oči. Dva para. Srce mi se steglo pred noćnim stvorenjima. Lisice. Ako me ugrizu za noge, obolit' ću, umrijet' ću, nikad nećeš saznati koliko te volim. 

A to sam krenula. To sam naumila. 

Emigrirati iz svoje pameti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.