Bilo nam je zaista lijepo na Braču, otoku koji može biti sinonim za otok kao takav, za kamenje i raslije, za pinije, lozu, masline, ljekobiljke, suhozide i zemlju, zrak prožet eteričnim uljima , cvrčanje cikada u slavu Pana, boje Biokova od mrke do ljubičaste i nadasve- za more okolo, prostrto, čisto i veličanstveno, kako veli Mirna W. "nalik na maternicu svijeta".Pratilo nas je lijepo vrijeme i sjajno raspoloženje, s emotivnim pjesničkim i domaćinskim susretima, svakoga od pet bračkih dana. To se doista ničim ne može platiti.
CROATIA REDIVIVA (Uskrsla Hrvatska) koja se na Braču odvija već 30 godina u kontinuitetu, jedan je od sržnih književnih i kulturnih događaja u Hrvatskoj. To nije samo pjesnički festival, ponikao na zamisli DRAGE ŠTAMBUKA, pjesnika, antologičara, prevoditelja i diplomata s otoka Brača, već jedna priča o hrvatskom bogatstvu TRONARJEČNOSTI, o jeziku koji je sačuvao narod, a pisci, duhovnici, polihistori i jezikoslovci sačuvaše ga do dana današnjih, kao dokaz svoje samostojnosti i opstojnosti. Govoriti i pjevati u svom jeziku, proslavljati ga u njegovim vrhuncima, najveća je čovjekova privilegija.
Zato je i MASLINOV VIJENAC, ispleten rukom i jednom godišnje stavljen na glavu ovjenčanika, priznanje koje ima osobitu vrijednost, razlikujući se od svih nagrada i diploma hrvatskih pjesničkih susreta i festivala. On je naprosto neusporediv, jer ga pjesnici dodjeljuju pjesniku, koji će za tu kalendarsku godinu (a preko mramorne ploče na zidu i za uvijek!) postati POETA OLIVEATUS, svjedok vremena, izabranik i glasnogovornik svoga zavičaja, uspješnik stiha i poklisar onoga što nazivamo "genius loci", duh mjesta odakle dolazi(mo). Te bračke večeri pjesnik ne predstavlja samo sebe, ne nagrađuje se najbolja knjiga, već se na prvom jeziku, jeziku majke, govori o univerzalnim istinama i najdubljim emocijama koje možemo iznjedridi.
Ove godine, s naklonošću Kairosa i uspješnim nastupom varaždinske i hrvatske pjesnikinje MIRNE WEBER, vijenac je stigao u slavni GARESTIN, nekadašnju hrvatsku prijestolnicu i mjesto u kome je kontesa Patačić jednom odlučila da "bude probovala na jeziku horvatskom govoriti i pisati".I zaista, kako smo već usvrdili, KAJ JE JAK, on danas može izraziti najtananije literarne finese, najsloženija iskustva i spoznaje, pretvoren u prvoklasan pjesnički jezik. Naša je oliveatkinja to dokazala, donijevši nam željeno visoko priznanje, upravo u godini kad bračka paradigma ča-kaj-što biva proglašena "zlatnom formulom" hrvatskog jezika i zaštićena kao nacionalno kulturno dobro.
Drago nam je što su kolege pjesnici, sugrađani, Varaždinci, dragi ljudi prirasli uz zavičaj i pjesničku riječ, na prostoru oko najdraže nam Drave i cijelom gornjohrvatskom orsagu, to doista prepoznali. Radujmo se u trenutku kad nas riječ uzdiže, proslavlja i nadahnjuje! Utoliko prije, što su u smrknutom i teškom vremenu takvi trenutci rijetki. I što još uvijek ima žara za umjetnost i ljepotu u našim ponekad klonulim srcima.
SURSUM CORDA!
9. kolovoza 2020.
Božica Jelušić
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.