Vladimir Tomaš | Bijeg

pušten u pustinju
navirem novim stoljećima
razaram ratove
ja sam odavno progutao štit
ali mi ga ti, oče pokojni
ponovno zazidaj u moždane
prebaci preko ognja kostiju
mrlja masnih od modrine
sveži u korijenju mojih misli
koje ti sanjivo pletem
u noćima punim tebe
preživjeli smo oluju, ali ne i brodolom
naše noge gaze vode, tlak i poliprostore