Pucala je zemlja, od ljetne suše, pod nogama ljudi koji su je obrađivali.
Žedni, znojni i umorni, iskapili bi i posljednju kap vode iz staklenog bocuna
kojeg bi ponijeli. Djeca bi u tom periodu još bila na raspustu. Nije im
bilo dosadno, jer su bili maštoviti pa bi sve znali pretvoriti u igru i
igračku; drvo, kamen, zemlju, vodu, cvijeće... Družila bi se djeca iz cijelog
mjesta i igrala se ispred kuća ili na ledini, kada bi se pokosila trava. Ali uz
igru, pomagali su i starijima, naravno, prema svojim mogućnostima. Dok bi
odrasli držali u rukama motike, kose, srpove, ili neki drugi alat, djeca su
bila tu negdje, pa bi, između ostalog, odraslima donosili bocun s vodom, iz
hladovine, da se napiju i nazad ga vraćala u hlad.
Ako bi nešto zaboravili ponijeti od kuće, na njivu, djeca bi skoknula nazad i zaboravljeno donijela. Isto je bilo i kada bi nestalo vode u bocunu.
Ako bi nešto zaboravili ponijeti od kuće, na njivu, djeca bi skoknula nazad i zaboravljeno donijela. Isto je bilo i kada bi nestalo vode u bocunu.
Živjelo se u kamenim kućama.
Sličile su jedna drugoj po veličini i po rasporedu prostorija. Sam Bog
zna kako su naši preci taj kamen složili u zidove koji i dan danas čvrsto stoje
i čuvaju uspomene na neka minula vremena. Na njima su omanji prozori složeni
paralelno, a ulazna vrata su obično na sredini osunčane strane. U njima je
ljeti ugodno, a zimi debeli kameni zidovi dugo čuvaju toplinu. Ispred kuće bi
bila odrina ili neko stablo koje bi zimi štitilo od naleta vjetra, a ljeti
pravilo hladovinu pod kojom su se odrasli odmarali, a djeca često igrala.
Sjećam se, jednom sam
išla na njivu s majkom vaditi rane krumpire. Otac je radio u Njemačkoj, a majka
bi znala kazati kako nam ćaćina plaća neće doteći ako budemo lijenčarili i
previše trošili. Potjerale smo taćku i u njoj dva arara, motiku i bocun vode.
Majka će ih vaditi, a ja kupiti u arare, onda kad dovoljno izvadimo ići ćemo
kući. Kako je bilo vrlo vruće, a vađenje iz suhe i tvrde zemlje i nije išlo
tako brzo kako smo planirale, nas dvije smo brzo popile vodu iz bocuna.
Nedaleko je bila kuća od nekih nam poznanika, čija njiva graniči s našom i
trebala sam s bocunom otići do te kuće i zamoliti nekoga da mi u bocun ulije
vode. Bilo mi je puno bliže nego ići do naše kuće. Tako je i bilo, krenula sam
po vodu. Idući preko ledine, pa preko nekakve rivine, omamljena vrućinom,
nekako posrnem i bocun mi ispane iz ruke te udari pravo u kamen koji je bio
najveći između svih. Razbije se. Srećom, ja sam prošla dobro. Imala sam tek
manju ogrebotinu na lijevom koljenu i malo isprljanu rozu haljinu s
volančićima. Skoro sam zaplakala, ali, ne zbog koljena, nego zbog bocuna. Nisam
znala što bi bilo najpametnije učiniti. Ako se vratim, a majka žedna
motikom vadi krompire, bit će mi žao i neugodno. Malo sam sjela da mi prođe bol
u koljenu. Ipak sam se sjetila one narodne, koju bi moja baka često znala
izgovoriti, a glasila je: ko pita, ne skita i odlučila ići do
već spomenute kuće pitati bocun i vodu. Nadala sam se da imaju neki viška, koji
im ne treba. Došla sam pred kuću, a ispred nje, domaćica, vlasnica kuće, metlom
od sirka je mela prostor ispred kuće. Prvi put dolazim pa mi je malo neugodno.
Tu, ispred, u dvorištu je bila i čatrnja s betonskom krunom, poklopljena
midenim poklopcom, a na njmu je stajala midena kanta vezana lancom, puna vode.
S istočne strane čatrnje rastao je kaloper. Mislim da se tako zvala ta zelena
biljka dugih ovalnih listova, ili se tako zvala u našemu kraju, nisam sigurna.
Samo znam da je lijepo mirisala. Kako me spazi, žena se primiče meni bliže i
odmah me prepozna.
- A
di ti je mater? Sigurno vadi kumpire?
- Je, doli je na njivi.
- Ove godine rodili. Jesi li žedna? Oću li ti razmutit sok?
- More. Žedna sam.
Ode žena u kuću po sok, a ja se, čekajući, mučim sama sa sobom kako ću upitati bocun. Prave riječi nigdje na vidiku. Najradije bih zaronila u onu kantu da se rashladim, ali i napijem vode, no, ne usudim se bez dopuštenja. Za koju minutu žena mi iznese veliku kriglu soka od naranče.
- Je, doli je na njivi.
- Ove godine rodili. Jesi li žedna? Oću li ti razmutit sok?
- More. Žedna sam.
Ode žena u kuću po sok, a ja se, čekajući, mučim sama sa sobom kako ću upitati bocun. Prave riječi nigdje na vidiku. Najradije bih zaronila u onu kantu da se rashladim, ali i napijem vode, no, ne usudim se bez dopuštenja. Za koju minutu žena mi iznese veliku kriglu soka od naranče.
-
Evo pij, napravila
sam malo jači. Znam da vi, dica, volite slađi.
Za tren sam, do
dna iskapila sok. Ponudila mi je još, ali, ipak sam, uz zahvalu
odbila. Počela sam zamuckivati kako bih joj kazala pravi razlog svog dolaska.
Imala sam osjećaj kako su mi se obrazi zarumenili kao zrele rajčice. Nekako sam
skupila hrabrosti i rekla joj zbog čega sam došla i sve što mi se dogodilo.
Lijepo me je pogledala uz riječi kako se ne trebam zbog toga brinuti. Nadala
sam se kako će mi dati bocun sličan onomu koji se razbio, pa da majka i ne
primjeti da pije vodu iz drugog bocuna, ali žena je donijela neki lijep bocun.
Više mi je sličio na vazu za cvijeće, nego na bocun. Valjda ga je netko donio
iz Njemačke ili odnekud iz bijeloga svijeta, pomislim? Sada sam bila sigurna da
će majka primijetiti razliku.
- Tribam li vam ga vratiti?
- Ma kakvo vraćanje. Imam još tri taka. Poklanjam ga
tebi. Od debela stakla je.
- Baš je lip. Vala vam.
Ja sretna što u ruci držim tako lijep bocun, instiktivno krenem prema čatrnji, jer znam da me majka čeka žedna i umorna. Žena krene za mnom i izlije vodu iz one kante na čatrnji u neku drugu kantu koja je bila sa strane. Iz dubine zahvati hladne vode, ulije mi je u bocun i zavrne čep.
Ja sretna što u ruci držim tako lijep bocun, instiktivno krenem prema čatrnji, jer znam da me majka čeka žedna i umorna. Žena krene za mnom i izlije vodu iz one kante na čatrnji u neku drugu kantu koja je bila sa strane. Iz dubine zahvati hladne vode, ulije mi je u bocun i zavrne čep.
- Evo
je, tazi. Nosi materi dok se nije smlačila. Pozdravi mater.
- Oću.
- Oću.
Žurila sam da se
prije vratim na njivu. Svako malo bih pogledala na bocun, divila se njegovom
obliku i etiketi koja je još bila na njemu, na kojoj je bilo ispisano nekoliko
riječi na nekom stranom jeziku i slika grozda grožđa. Nisam dokučila što je
prije u njoj bilo. Kada sam stigla, majka je bila na izmaku snage. Preuzela je
od mene bocun i nagela ga kako bi se napila i utažila žeđ. Pola bocuna je odmah
bilo prazno. Tek kada se napila primijetila je kako to nije naš bocun. Morala
sam joj sve ispričati. Nije se ljutila na mene. Kazala je: Ne daj Bože, veće
šćete, što me ohrabrilo. Još malo je vadila krumpire, a onda smo ih skupa
pokupile u arare, stavile u taćku i krenule kući. Sutradan, opet smo išle
vaditi krumpire i usput svratile kod spominjane žene, ponijele joj kesu
kave i kutiju keksa, kako bismo joj se zahvalile za ono iz predhodnog dana. Ona
i mama su popile kavu i porazgovarale. Meni je dala neke voćne bombone kojima
nisam mogla odoljeti pa sam ih odmah otvorila. Žvačući bombone, znatiželjno sam
razgledala njezin namještaj i stvari. Posebno me se dojmilo zrcalo koje je
visjelo na zidu blizu ulaza u prostoriju, koje je bilo uokvireno lijepim
okvirom. Pomislila sam kako takvo zrcalo uvijek pokaže lijepu sliku onoga tko
se u njemu ogledava. Nekako sve drugo je bilo skromno, ali čisto i na svom
mjestu. No, sjedenju i razgledanju je brzo došao kraj, jer je trebalo
krenuti na njivu. Ovaj put, u cekeru smo ponijele dva bocuna vode, koji
grozd grožđa i dva komada mramornog kolača što ga je majka ispekla.
- Ne
boj se posla, jer ko radi ne boji se gladi. Dok smo išle prema njivi, između
ostalog, majka me podsjetila na važnost rada. Ove riječi urezale su mi se
duboko u pamćenje.
- Čovjek,
kao i kuća, mora imati čvrst temelj, a onda na taj temelj zidati vlastiti
život, dodala je.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.