Dakle, svi naši idealni, odzemljeni i elevirajući odnosi, počivaju na njegovanju iluzija. To su one "osobite oči", onaj zacakljeni pogled, ona silina zaslijepljenosti, koja nam ne da disati, pri pomisli na obožavani "predmet žudnje", o kojemu kontempliramo cijelo vrijeme, koje upijevamo sami od sebe ukrasti. Mi se žarimo iznutra poput žice od volframa, iluzija je naša snaga i nada, naše nadahnuće, nebeska prana kojom se hranimo u pustinji običnosti i labirintima banalne svakodnevnice. Ne daj Bože, da nam netko "prisjedne" na iluziju, pokušavajući nam skinuti mrenu s očiju.Branit ćemo sebe i sveto biće argumentacijom, rječitošću i strašću, na kakvoj bi nam i Ciceron pozavidio!
Nekako se taj proces stvaranja i njegovanja iluzija nužno veže uz mladost, no umjetnici i nježne dušice općenito, teško ga se oslobađaju cijeloga života. To je njihovih desetak stabljika "trave od koje se sanja", uzgojene na balkonu, uz preuzimanje rizika da ih uhvate i utamniče. Za iluziju se to isplati, reći će vam svaki od tih zanesenjaka. Jer takve još nije dotaknuo koroziv ironije niti hladna ruka opreza. Baš kao što BARNES tvrdi u djelu BUKA VREMENA: "U idealnom svijetu, mlad čovjek ne bi trebao biti ironičan. U tim godinama ironija ometa odrastanje, slabi imaginaciju. Najbolje je započeti život u veselju i otvorena uma, vjerujući u ljude, biti optimističan i iskren sa svakim o svemu. A potom, kad pojedinac bolje upozna pojave i ljude, neka razvije smisao za ironiju".
Budući da stari, lukavi i prijetvorni Đavo nikada ne spava, desit će se da nam iluzije pokrade putem, kad se najmanje nadamo, bez obzira na dob i okolnosti. Probudit ćemo se jednoga jutra, sjetiti se svih naših iritantnih "savjetnika" što su nas pokušali otrijezniti, srditom kretnjom pokušat ćemo ih otjerati iz mentalnog polja, no šteta je već učinjena. Zbog razloga koji nam nikada neće biti jasni, ostali smo bez svoje iluzije, vidimo oštovidno, sudimo trezveno, čistimo mentalne ladice i postavljamo "stvari na pravo mjesto".Što bi rekao napola trijezni, rasrđeni Jesenjin: "O, sakrij svoje bijele noge...". Ili bilo što drugo, do jučer fascinantno, naravno. Nikada više nećemo željeti poginuti za svoje milo i drago, prebauljati pustinju i popeti se na planinu Meru. Nećemo plakati noću, probadati se danju nevidljivim bodežima, pisati sonete, trošiti zadnje zlato duha da bi iluzija potrajala. Razljubljeni, razdruženi od iluzije, poharani, polako plovimo prema starosti, ljuljajući se u čamcu s rupom na dnu. A voda nadire sa svih strana, nezaustavljivo.
Žalosna je ta spoznaja, suicidalno opasna, pesimistično nagrizajuća u maloj domeni srca. I evo, moguće je sažeti sav taj jad jednom jedinom, ubitačnom rečenicom:
- O, Bože, milo moje, pa ti si isti/ ista POPUT SVIH DRUGIH LJUDI! Je li to stvarno moguće?
2. srpnja 2020.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.