Na karanfilima, klinčićima kraj terase uz samu kuću leži Šarko. Tužno podiže glavu i zabrinuto nas gleda. Nije nas bilo nekoliko dana, a on je došao i legao na jedinu suhu površinu u dvorištu. Na ovom kijametu siječanjskog vremena prestrašeno i tužno gleda u nas očekujući odluku o progonstvu iz dvorišta ili o ostanku.
- Šarko, čiji li si ti?
- Ničiji! – razumio sam to iz tužnog i bezvoljnog pogleda.
- Jesi li gladan?
- Žedan?
Čudio se što ga to uopće pitam. Utrčao sam u kuću, zgrabio komad starog kruha i dobacio mu:
- Znam ja da nisi kruhojed, ali drugog nema..
Zadovoljno je to pojeo i nešto veselije me pogledao.
- Smrznuo si se tu na toj studeni, hodi u kuću, ugrij se malo…
I Šarko dođe do kućnih vrata, zaviri unutra i vrati se nazad. Uzalud sam ga nutkao, ali ne htjede u kuću, samo je odmahivao glavom.
- A, vidim da nisi neki mladac, koliko imaš godina?
- Čudna li pitanja, hoćeš li tražiti još i izvod iz knjige rođenih, vjenčani list i putovnicu? – odvrati
Šarko molećivim pogledom.
- Hajde, uđi u kuću!
Šarko samo sjede ispred vrata i zbunjeno gleda što mi je to palo na pamet.
- Da ti nisi malo pošandrcao? – u čudu će Šarko u nevjerici kimajući glavom.
Uđoh u kuću. Zalupih vrata, a moj Šarko ode na onaj grm klinčića.
- Daj mu malo mlijeka, reče, prema Kishonu, najbolja supruga na svijetu.
- Ma, psi ne piju mlijeko, usudih se protusloviti uzimajući nekakvu posudicu s mlijekom.
Ne razmišljajući o tome smije li ili ne smije piti mlijeko, Šarko halapljivo poliže zdjelicu.
Sad ga obadvoje nutkamo da uđe u kuću, ali on samo sjedne pred vrata i začuđeno nas gleda.
- Ne ćeš valjda spavati na tom grmu trave.
- Napravi mu nešto, potakne me jedina i najbolja žena na svijetu.
- A što? Nemam dasaka, nemam ništa… jedino u garaži imam kartonsku kutiju od televizora.
I, na brzaka premotam kartonsku kutiju komadom najlona te iznesem taj šator u dvorište na terasu, a ispod stavim nekoliko daščica da ne leži na hladnom betonu.
Kad je Šarko ugledao tu građevinu, bez oklijevanja odjuri unutra te smo mu jedva uspjeli dodati i moj stari kaput i komad neke jutene vreće.
Veselio se toj građevini tako silno da su mu se oči caklile od sreće.
I tako je počelo naše druženje. Vjerovao sam da je bogec zalutao i da će se vlasnik uskoro pojaviti, ali za tog džukca nitko se nije interesirao. Jedino sam doznao da je bio s naftašima na bušotini dok su vršili remont, a oni su otišli još prije mjesec dana ostavivši ga.
- E, moj Šare, tko si i otkud si? Možda si vrsta ptičara, ali bit će da si neki mješanac ptičara i jazavčara? tko si i čiji si? Nije ni važno. Uostalom, jako si zgodan, zato me čudi da si dobio nogu.
Na te moje zajedljive primjedbe Šarko se okrenuo i uvukao u svoju nastambu.
Jutra su mi bila najradosnija jer je moj Šare po noći znao pred kućna vrata dovući cijelo bogatstvo: stare susjedove šlape, gumene čizme, otirači raznih veličina i debljina, plastične kante od pet do deset litara, dekice, krpeni tepih, jedna vesta, raznih igračaka, loptica i svega što je moj Šarko mogao pronaći u nečijem dvorištu. Svakog jutra sam morao pronalaziti vlasnika i vraćati stvari uz osmijeh mojih susjeda:
S kim si, takvi si! Ne može ni Šarko biti bolji.
Strogo sam ga ukorio da ne radi takve stvari:
- Šarko, nemoj ti svojim krađama mene strpati u ćuzu. Ima stvari kojima nisam uspio doznati čije su. Ako ih tko vidi kod mene, neće vjerovati da ti kradeš, nego će reći da sam te ja nagovorio na lopovluk.
I za divno čudo, moj Šarko prestade krasti i donositi kući tuđe stvari.
Ali, eto ti nove nevolje, moj Šarko je postao politički aktivan. Počeo je u stopu pratiti mog susjeda Jožu na sve moguće sastanke na nivou mjesta i tamo ga strpljivo čekao pred vratima špijunirajući tako mjesne političare za UDB-u, sovjetski KGB i američku CIA-u. Mnogima je postao sumnjiv zbog tolikog političkog angažmana te su otvoreno govorili Joži da tu sumnjivu džukelu ne dovodi na sastanke, jer pri izlasku reži na Jožine neistomišljenike i hvata ih za noge, a jednome je čak malo poderao nogavicu te je jadnik zbog političkog protivljenja dobio nogom odzada te se Joža sav zapjenio i htio onome nitkovu uzvratiti istom mjerom, ali su ga na svu sreću u tome spriječili.
Idućih tjedana sam morao Šarka vezati da ne odlazi s Jožom na sastanke, ali mu je Jožin Džoni dojavio kada se i gdje održavaju sastanci te je moj Šarko odlazio na sastanke i motrio na članove iz dvorišta glumeći nezainteresiranost za političku situaciju u našem mjestu, ali je zbog dobrog sluha sve dobro čuo jer se znao prikrasti pod prozor te ponekad glasno iskazati svoje nezadovoljstvo donesenom odlukom glasnim kevtanjem.
Jednog dana me susrete moj dobri poznanik:
- Jesi li ti usvojio onoga ludog psa? Otjeraj tu blesavu džukelu. Dolazio je on meni u vinograd, ja mu davao i jesti, a jednog dana on se postavio na mene, počeo režati, lajati na mene i gristi me za nogu.
- Pa, meni izgleda čisto normalno, barem zasad.
- Vidjet ćeš ti, to je blesavo stvorenje. Riješi ga se dok je vrijeme…
I nije prošlo nekoliko dana pođem ja s mojim Šarkom na kavicu razgovora kod susjeda i dok sam ulazio u njihovo dvorište Šarko me zgrabi za nogu, počne režati i vući nazad. Jedva sam ga uspio dozvati pameti.
- Pa ti si stvarno lud! – rekoh mu otvoreno, u bebu, a on tek tada poludi i poče navaljivati na mene.
Umakoh u kuću, a moja džukela ostade vani.
Na povratku me dočekao i počeo se umiljavati te smo se vratili kući kao dva najbolja pajdaša.
Primijetio sam da se moj Šarov svakog dana oko deset sati izgubi i nekad ga nema nekoliko sati, a ponekad se vrati tek za večeru.
Odlučim ga pratiti. Krenuo Šarko ulicom, skrenuo na promenadu, pa kraj općine i škole do Doma zdravlja, a odatle do samostana s karmelićankama. Uđe u dvorište samostana, časak ga nema, a zatim izađe, ode do bunara koji se nalazi na mjesnom trgu, u centru, sjedne kraj ceste i nekoga čeka. Zna tako i satima sjediti uz cestu na trgu, a onda se ojađen i ozlovoljen vrati meni.
Zaključio sam da ga je netko morao na tome mjestu ostaviti. Izbaciti džukelu iz auta van pa neka se snalazi kako zna i umije, a kod časnih sestara je navraćao jer su sirotana redovito nahranile kada im dođe, samo su ga nakon toga izvele iz dvorišta.
I tako smo se upoznavali, ali eto ti nove nevolje. Udružio se moj Šarko s Jožinim Džonijem, a to ti je psina od kojih dvadesetak centimetara, križanac mopsa i još nečega, te njih dvojica svako jutro sačekuju stotinjak metara od kuće bicikliste i motoriste na malim motorima te ih jure sve do križanja lajući i hvatajući za noge. Joža je to prvi doznao zato je svog hajduka i harambašu preko noći zatvorio u kuću, a moj Šarko je nastavio svoje nedjelo. I nije bilo druge, nego Šarka na lanac. Za divno čudo nije se uopće otimao. Moglo bi se reći da je bio oduševljen. Zlo je bilo jedino u tome što ga je Džoni dolazio podbadati, provocirati, živcirati, izazivati i to tako da je sjeo pola metra dalje od Šarkova dosega te ga izazivao i u brk mu se smijao te je džukac jednog dana iskoristio Džonijevu nesmotrenost i odgrizao mu pola uha. Nije baš pola, ali je slijedio boksački uzor i komadić odgrizao. Joža se naljutio na svog političkog istomišljenika i dao mu je do znanja da njih dvojica više ne pripadaju istoj političkoj opciji, nato se Šarko strašno uvrijedio i otvoreno izjavio da ga više neće ni slijediti dok ne dođu bolja vremena.
Lijepo se Šarko privikao i na lanac i na kuću. Obnoć sam ga redovito puštao, a jutrom ranio prije nego li naiđu biciklisti na posao da ga privežem te je po cijele dane provodio u svojoj kartonskoj kućici.
Jednog ožujskog dana pojavila se ona. Kuja. Vučje pasmine. Dvaput veća od Šarka. Milo ga je gledala, malo ga liznula, uzvrtjela vrtirepka repom i otpirila u potrazi za novim ljubavnikom, a moj Šarko, a moj Šarko, zacvili za njom, zajauče i počne se trgati s lanca. Kada je uvidio da se ne može otrgnuti počeo se zaletavati u zid i bacati se svom snagom o zid želeći skončati svoj pasji život. Istrčao sam iz kuće i pustio ga. Odjurio je za kujetinom i sustigao je na Rajskom brijegu. Unatoč ljubavnim uzdasima moj Šarko se pošteno izbrukao te ga je ta kujetina ostavila i otrčala dalje. Uskoro je za njom jurio cijeli čopor pasa. Zaluđeni Šarko se postavljao na vučjake i borio svim silama za svoju ljubav.
Izgubili su se negdje u kloštarskim vinogradima na Kloštranskom brijegu. I tako prođoše dva duga dana, a mog Šarova ni od korova.
Taman smo se spremili za polazak na posao kad začujem bolni plač moga Šarka koji se vraća kući cvileći.
Majko moja, ružnijeg prizora ne vidjeh, Šarkova uha pala ispod vrata, a glava bez kože crvena. Ugura se u kućicu koju smo mu pribavili čak iz Zagreba od jedne izbjegličke kujice koja se negdje još bolje udomila i napustila svoju drvenu kućicu s ugrađenim stiroporom u podu, a na ulaz smo stavili komad tkanine iza koje se Šarko volio sakriti.
Brže odjurim po hitnu pomoć u veterinarsku ambulantu i dovedem jednog veterinara, koji je odmah potom otišao za državnog inspektora, jer se iskazao kao pravi poznavatelj pasa.
Kad je pogledao Šarka, okrenuo se i rekao mi bez uvijanja:
- Na psu rana, na psu i zarasla! Uzmi malo pepela pa mu pospi po glavi ili u veterinarskoj kupi onog praška kad se štroje svinje pa time pospi cucka po glavi. Uh, ne mogu se sjetiti kako se taj prašak zove, ali znaju one u apoteci…
Okrenuo se i otišao.
Ostade moj Šarko u mukama u svojoj kućici. Kupio sam praška, posipao po golom tjemenu i liječio ga, a kad ga dohvati hladan vjetar on ljuto zacvili.
- E, moj Šarko, i ljudi pjevaju: „Ljubav je bol, ljubav je preteška bol!“ Kud si se zagledao u to čudo od vučice. Zar nisi mogao pronaći nešto prikladnije?
I tako je skoro mjesec dana Šarko odležao u svojoj kući izlazeći samo u nuždi, da jede i da se riješi probavljene hrane.
Došlo je vrijeme i za cijepljenje. Povedem ga u veterinarsku na lancu. Ide moj Šarko kao da smo rođeni zajedno, a onda leže nasred križanja i ne će dalje. Kumi ga, moli ga, vuci ga – sve je uzalud. Šarko raširio sve četiri i ne da se dalje.
Vratim se nazad, odmah se ustaje i ide za mnom, ali do sredine križanja hoće, a dalje – ne i ne!
Gleda Joža sa svog prozora u dnevnoj sobi i dolazi u pomoć. Šarko ide za Jožom zaboravljajući da više nisu ista politička opcija. Valjda se predomislio te prihvaća Jožine ideje ili ga je ovaj potkupio kakvim uljem na platnu.
Dođemo do veterinarske i hoću ga prevesti za Jožom prijeko, ali tek je sada moj Šarko shvatio da političaru ne možeš vjerovati. On je jadnik mislio da ga Joža vodi u općinsku zgradu na sastanak, a sad vidi da ću ga odvesti veterinaru. Legao nasred ceste proklinjući i politiku i prevarantske političare i zaklinjući se da neće prihvatiti nijednu političku opciju.
Ipak smo ga priveli, a tamo nas dočeka jedan veseli čova, dobar znanac i vrstan veterinar, inače šef veterinarske ambulante, čudeći se otkud mi taj džukac.
- Lijep je, samo je taj već u godinama. Gdje si ga nabavio?
- On je mene nabavio, a ne ja njega.
- Znaš, to ti je novi član obitelji. Ja svog tretiram kao jedno od djece.
Vratimo se kući, ja sretan i zadovoljan što sam dobio medalju za cijepljenje psa, a moj Šarko razočaran u politiku jer se sinja kukavica uvjerila da nikad ne znaš gdje će te političar odvesti kreneš li slijepo za njim.
Uglavnom, Šarko je prestao odlaziti na bilo kakve sastanke kao Jožin pratitelj, a Džoni je redovito donosio obavijesti o političkim zbivanjima u mjestu, ali se Šarko nije previše uzbuđivao.
Prefrigani Džoni je i dalje provocirao Šarka sjedeći mu tik pred nosom, ali tako da ga više nije mogao dohvatiti.
***
Odjednom se Šarko počeo čudno ponašati. Naćuli uha i počne lajati iz sve snage na pijance koji su tek na križanju, dvjesto metara daleko od nas, ali i na druge koji su prolazili ulicom i ukopanim puteljkom ispred dvorišta. Naime, kuća mi je na brijegu, a tko zna kada su ukopali prolaz tri metra ispod razine da kola s konjskom ili volovskom zapregom lakše prolaze, te prolaznici koji idu u svoje klijeti prolaze putem, a da se pravo i ne vide, ali Šarko počeo kesiti zube na svakoga tko prolazi.
Zbunilo me njegovo ponašanje, pokušao sam ga uvjeriti da je to nedopustivo i da se ne priliči pametnom psu, ali je on i dalje tjerao po svome lajući, režeći i pjeneći se na sve živo.
Unatoč tome neki su prolazili mirno i ubrzali korak, a većina je grdila Šarka i njegovog blesavog vlasnika, to jest mene:
- Lud si kao i taj tvoj gazda, koji te drži tako blesavog.
Uzrok preokreta u ponašanju ubrzo sam otkrio. Jedan od susjeda (odrastao čovjek), kad god prolazi uzme na putu kamen i gađa moga Šarka, a jedan drugi, mali klinjo sakrije se iza debelih klada na suprotnoj strani puta i gađa Šarka.
Ovog klinca sam izgrdio, a izgrdio bih i ovoga drugoga, ali je jači od mene pa bolje šutjeti.
I tako su dani prolazili u ljubavi i slozi. Šarka sam danju vezao, a noću ga puštao i otpočeo s izgradnjom ograde oko dvorišta.
Jednoga dana sjedim na terasi, a Šarko otpočeo lajati kao nezdrav. Laje li laje, bez prestanka.
- Što ti je? – pitam uljudno, a on se ukopao, okrenuo u mome pravcu i laje li laje.
Najbolja supruga na svijetu je brzo skužila o čemu je riječ:
- Odvedi Šarka u šetnju!
I krenem ja II. odvojkom pa skrenem u A odvojak u kojem je uz cestu živica od bodljikave kupine. I čim smo stigli do živice moj se Šarko istovari kao da tri dana nije vršio nužde. I čim je bio gotov, okrene se i vodi me kući. Ulazimo u dvorište, a Šarko na svoje mjesto.
Od tog dana, točan kao urica, Šarko zalaje, a ja s njim u šetnju, ali nakon nekog vremena dosjetio se moj Šarko još nečemu.
Za vrijeme šetnje on istovari malu hrpicu, a kad se vratimo, nakon pola sata dernjava ne prestaje te ga moram ponovo voditi.
Jednog dana, za vrijeme šetnje, pustim ga da se malo istrči. Baš u tom trenu naiđe naša liječnica, specijalistica interne medicine, sa svojom rasnom kujicom, vlasnicom otmjenog pedigrea. Kao stvorenom za Šarka. Poleti njezina Fifi mom Šarku.
Njih dvoje se spanđaju u hipu, na što doktorica samo vrisnu:
- Ne dajte mu!
Potrčim za Šarkom, a ona za svojom Fifi, ali njih dvoje sjuriše se niz brijeg dolje prema cesti. Kujica zavodnički oblijeće oko Šarka, a ljutita doktorica viče:
- Joj, ne dajte mu, ne dajte mu! – i praši ona niz brijeg za svojom Fifi, ali Fifi ni da čuje za svoju gospodaricu.
Jedva nekako dohvatim Šarka, a Fifi se podmeće pod njega. Jedva ju je doktorica uspjela uloviti, malo je zdrmati i prekoriti.
- Budalo mala, nećeš se valjda pariti s tom džukelom! – a Fifi tužno zacvili u njenim rukama te ju doktorica pusti na zemlju i nadre se smijati:
- Koje smo mi budale!? – a Fifi i Šarko odjuriše uzbrdo te se izgubiše iza živice.
***
Spremamo se u Slavoniju. Joža će voditi brigu o Šarku. Taman kad smo krenuli, u retrovizoru vidim Šarka s vrećom na glavi. Zaustavljamo se. Izvlačim ga iz vreće, a na toj vreći leži već mjesecima i nikad mu nije palo napamet da je nabije na glavu.
Krećemo, a Šarko se trga, skače i skida ogrlicu s vrata. Ponovo ga vežem, ali on se ne da, nego se trga i prekide lanac.
Joža uskače u pomoć i odvodi Šarka sebi. Na povratku Joža mi kazuje da je morao Šarka pritvoriti u staju sa svojom kozom jer je bio zločest. Odem po njega, a on lijepo sjedi i razgovara s kozom.
- Pa gdje si ti? – obradova mi se Šarko i potrča za mnom u naše dvorište koje sam zbog njega morao navrat-nanos ograditi a čiju je efikasnost provjeravao grizući drvene letve i žičanu ogradu na južnoj strani.
Njegovog prijatelja Džonija zadesila zla sudbina te je nestao pod kotačima automobila u jurnjavi za autima. Zamijenilo ga umiljato derište - Monika, koja nije pokazivala baš nimalo simpatije za moga Šarka. Očito ni njemu nije bilo stalo do nje. Ubrzo se i Moniki zagubio svaki trag.
Ljetne noći su bile prava noćna mora. Oko dva sata u noći, a najkasnije u tri, Šarko je počeo lajati do besvijesti budeći iz sna naš cijeli frtalj (našu četvrt) jer mu je došao dragi prijatelj jež. Skoro svake noći sam ustajao i otimao smotanog ježa iz njegovih okrvavljenih gubica na razne načine, polijevao ga vodom, držao za nos, ali je on držao ježa što je duže mogao.
Kako bih spriječio ježu dolazak i noćne posjete na ogradu sam stavljao tvrdu plastičnu mrežu oko cijelog dvorišta, ali je jež uvijek pronašao način da se provuče do Šarkove kuće.
***
Ljubomoran je baš kao pas. Ne moram to ni spominjati. Čim netko k nama dođe, on laje kao lud. Ne zatvara šperklapu. Moramo ga odvezati i dovesti u društvo. Od radosti me uhvati za ruku, izvrne se na leđa da ga češem. Blaženo se smješka uživajući u češkanju dok mu ne dojadi.
Znatiželji nije bilo kraja. U sve mora gurnuti svoj nos. Sve onjušiti. Dok su gosti kod nas, ne daj Bože, da cipele ostanu pred vratima. Odmah onjuši i malo zagrize.
***
Vrijeme neumitno teče. Prođe u trenu petnaestak godina našeg suživota. Svađali smo se i mirili. Ma slagali se kao pas i mačka.
Prošle su i godine rata. Pucnjave, grmljavine zrakoplova koji su se okretali baš negdje iznad naše kuće, ponekad grunula koja bomba, a Šarko je to sve podnosio junački. Uvuče se u svoju kuću i ne izlazi. Kad Španac prolazi sokakom s puškom na gotovs, propne se na zadnje noge i netremice ga promatra. Ni da bi zucnuo, a kada ide bez oružja malo pripit hoće se rastrgati od silnog lajanja.
Spominjem to jer se Šarko silno plašio grmljavine. Čim se naoblači i malo zagrmi, on lupa na ulazna vrta da ga pustimo u kuću dok ne prođe nevrijeme.
***
Ujesen 1992. vratio sam se s posla. Supruga mi kaže još dok sam ulazio:
- Imamo izbjeglicu.
- Koga?
- Pogledaj u Šarkovu kućicu.
Zavirim i vidim crno izgladnjelo psetance. Gladno i žedno. Ispala rebra. Jedva se drži na nogama.
Supruga donosi Šarku hranu. Šarko legne ispred zdjelice i nasloni glavu na prednje šape. Garo bojažljivo priđe i počne jesti iz njegove zdjelice. Šarko mu je prepustio svoju hranu i netremice ga gledao. Garo je polizao zdjelicu i otišao u Šarkovu kućicu. Tako su njih dvojica dijelili kuću sve dok se Garo nije oporavio.
***
Majstori već nekoliko dana uvode centralno grijanje. Mi smo obično na poslu dok oni rade. Šarko je već u godinama. Onemoćao je i obnevidio. Jedva se vuče, ali me uglavnom dočeka na dvorišnim vratima.
Ulazim u kuću, a moj majstor sjedi na stepenicama u kratkim hlačama i trese se od straha:
- Niste mi rekli da imate pit bula. Ja se danima šećem po dvorištu dok režem cijevi, a on je odvezan. Već sat vremena sjedim u kući i ne smijem od njega izaći.
- Ma kakvog pit bula. Što ti pada na pamet. To je mali džukac. Bezopasan. Jedva je pokretan.
Uđem u kuću, provirim kroz prozor, a Šarko se zavukao ispod grma lovor višnje. Izbuljio oči, objesio ćubu pa i meni sliči na pit bula.
***
Jedne noći, taman smo otišli na spavanje, Šarko lupa na ulazna vrata. Otvorim ih. Šarko uđe. Cmuga od bolova i trese se. Uvedem ga u hodnik ispred radijatora. Napravim mu ležaj od starih krpa. Tu je legao, ali je skoro cijelu noć cmugao.
Ujutro je tražio da ga pustim iz kuće. Otišao je u svoju kućicu. Cijeli dan nije izlazio.
Popodne je na svom kraju jauknuo i otišao na put bez povratka.
- Šarko, čiji li si ti?
- Ničiji! – razumio sam to iz tužnog i bezvoljnog pogleda.
- Jesi li gladan?
- Žedan?
Čudio se što ga to uopće pitam. Utrčao sam u kuću, zgrabio komad starog kruha i dobacio mu:
- Znam ja da nisi kruhojed, ali drugog nema..
Zadovoljno je to pojeo i nešto veselije me pogledao.
- Smrznuo si se tu na toj studeni, hodi u kuću, ugrij se malo…
I Šarko dođe do kućnih vrata, zaviri unutra i vrati se nazad. Uzalud sam ga nutkao, ali ne htjede u kuću, samo je odmahivao glavom.
- A, vidim da nisi neki mladac, koliko imaš godina?
- Čudna li pitanja, hoćeš li tražiti još i izvod iz knjige rođenih, vjenčani list i putovnicu? – odvrati
Šarko molećivim pogledom.
- Hajde, uđi u kuću!
Šarko samo sjede ispred vrata i zbunjeno gleda što mi je to palo na pamet.
- Da ti nisi malo pošandrcao? – u čudu će Šarko u nevjerici kimajući glavom.
Uđoh u kuću. Zalupih vrata, a moj Šarko ode na onaj grm klinčića.
- Daj mu malo mlijeka, reče, prema Kishonu, najbolja supruga na svijetu.
- Ma, psi ne piju mlijeko, usudih se protusloviti uzimajući nekakvu posudicu s mlijekom.
Ne razmišljajući o tome smije li ili ne smije piti mlijeko, Šarko halapljivo poliže zdjelicu.
Sad ga obadvoje nutkamo da uđe u kuću, ali on samo sjedne pred vrata i začuđeno nas gleda.
- Ne ćeš valjda spavati na tom grmu trave.
- Napravi mu nešto, potakne me jedina i najbolja žena na svijetu.
- A što? Nemam dasaka, nemam ništa… jedino u garaži imam kartonsku kutiju od televizora.
I, na brzaka premotam kartonsku kutiju komadom najlona te iznesem taj šator u dvorište na terasu, a ispod stavim nekoliko daščica da ne leži na hladnom betonu.
Kad je Šarko ugledao tu građevinu, bez oklijevanja odjuri unutra te smo mu jedva uspjeli dodati i moj stari kaput i komad neke jutene vreće.
Veselio se toj građevini tako silno da su mu se oči caklile od sreće.
I tako je počelo naše druženje. Vjerovao sam da je bogec zalutao i da će se vlasnik uskoro pojaviti, ali za tog džukca nitko se nije interesirao. Jedino sam doznao da je bio s naftašima na bušotini dok su vršili remont, a oni su otišli još prije mjesec dana ostavivši ga.
- E, moj Šare, tko si i otkud si? Možda si vrsta ptičara, ali bit će da si neki mješanac ptičara i jazavčara? tko si i čiji si? Nije ni važno. Uostalom, jako si zgodan, zato me čudi da si dobio nogu.
Na te moje zajedljive primjedbe Šarko se okrenuo i uvukao u svoju nastambu.
Jutra su mi bila najradosnija jer je moj Šare po noći znao pred kućna vrata dovući cijelo bogatstvo: stare susjedove šlape, gumene čizme, otirači raznih veličina i debljina, plastične kante od pet do deset litara, dekice, krpeni tepih, jedna vesta, raznih igračaka, loptica i svega što je moj Šarko mogao pronaći u nečijem dvorištu. Svakog jutra sam morao pronalaziti vlasnika i vraćati stvari uz osmijeh mojih susjeda:
S kim si, takvi si! Ne može ni Šarko biti bolji.
Strogo sam ga ukorio da ne radi takve stvari:
- Šarko, nemoj ti svojim krađama mene strpati u ćuzu. Ima stvari kojima nisam uspio doznati čije su. Ako ih tko vidi kod mene, neće vjerovati da ti kradeš, nego će reći da sam te ja nagovorio na lopovluk.
I za divno čudo, moj Šarko prestade krasti i donositi kući tuđe stvari.
Ali, eto ti nove nevolje, moj Šarko je postao politički aktivan. Počeo je u stopu pratiti mog susjeda Jožu na sve moguće sastanke na nivou mjesta i tamo ga strpljivo čekao pred vratima špijunirajući tako mjesne političare za UDB-u, sovjetski KGB i američku CIA-u. Mnogima je postao sumnjiv zbog tolikog političkog angažmana te su otvoreno govorili Joži da tu sumnjivu džukelu ne dovodi na sastanke, jer pri izlasku reži na Jožine neistomišljenike i hvata ih za noge, a jednome je čak malo poderao nogavicu te je jadnik zbog političkog protivljenja dobio nogom odzada te se Joža sav zapjenio i htio onome nitkovu uzvratiti istom mjerom, ali su ga na svu sreću u tome spriječili.
Idućih tjedana sam morao Šarka vezati da ne odlazi s Jožom na sastanke, ali mu je Jožin Džoni dojavio kada se i gdje održavaju sastanci te je moj Šarko odlazio na sastanke i motrio na članove iz dvorišta glumeći nezainteresiranost za političku situaciju u našem mjestu, ali je zbog dobrog sluha sve dobro čuo jer se znao prikrasti pod prozor te ponekad glasno iskazati svoje nezadovoljstvo donesenom odlukom glasnim kevtanjem.
Jednog dana me susrete moj dobri poznanik:
- Jesi li ti usvojio onoga ludog psa? Otjeraj tu blesavu džukelu. Dolazio je on meni u vinograd, ja mu davao i jesti, a jednog dana on se postavio na mene, počeo režati, lajati na mene i gristi me za nogu.
- Pa, meni izgleda čisto normalno, barem zasad.
- Vidjet ćeš ti, to je blesavo stvorenje. Riješi ga se dok je vrijeme…
I nije prošlo nekoliko dana pođem ja s mojim Šarkom na kavicu razgovora kod susjeda i dok sam ulazio u njihovo dvorište Šarko me zgrabi za nogu, počne režati i vući nazad. Jedva sam ga uspio dozvati pameti.
- Pa ti si stvarno lud! – rekoh mu otvoreno, u bebu, a on tek tada poludi i poče navaljivati na mene.
Umakoh u kuću, a moja džukela ostade vani.
Na povratku me dočekao i počeo se umiljavati te smo se vratili kući kao dva najbolja pajdaša.
Primijetio sam da se moj Šarov svakog dana oko deset sati izgubi i nekad ga nema nekoliko sati, a ponekad se vrati tek za večeru.
Odlučim ga pratiti. Krenuo Šarko ulicom, skrenuo na promenadu, pa kraj općine i škole do Doma zdravlja, a odatle do samostana s karmelićankama. Uđe u dvorište samostana, časak ga nema, a zatim izađe, ode do bunara koji se nalazi na mjesnom trgu, u centru, sjedne kraj ceste i nekoga čeka. Zna tako i satima sjediti uz cestu na trgu, a onda se ojađen i ozlovoljen vrati meni.
Zaključio sam da ga je netko morao na tome mjestu ostaviti. Izbaciti džukelu iz auta van pa neka se snalazi kako zna i umije, a kod časnih sestara je navraćao jer su sirotana redovito nahranile kada im dođe, samo su ga nakon toga izvele iz dvorišta.
I tako smo se upoznavali, ali eto ti nove nevolje. Udružio se moj Šarko s Jožinim Džonijem, a to ti je psina od kojih dvadesetak centimetara, križanac mopsa i još nečega, te njih dvojica svako jutro sačekuju stotinjak metara od kuće bicikliste i motoriste na malim motorima te ih jure sve do križanja lajući i hvatajući za noge. Joža je to prvi doznao zato je svog hajduka i harambašu preko noći zatvorio u kuću, a moj Šarko je nastavio svoje nedjelo. I nije bilo druge, nego Šarka na lanac. Za divno čudo nije se uopće otimao. Moglo bi se reći da je bio oduševljen. Zlo je bilo jedino u tome što ga je Džoni dolazio podbadati, provocirati, živcirati, izazivati i to tako da je sjeo pola metra dalje od Šarkova dosega te ga izazivao i u brk mu se smijao te je džukac jednog dana iskoristio Džonijevu nesmotrenost i odgrizao mu pola uha. Nije baš pola, ali je slijedio boksački uzor i komadić odgrizao. Joža se naljutio na svog političkog istomišljenika i dao mu je do znanja da njih dvojica više ne pripadaju istoj političkoj opciji, nato se Šarko strašno uvrijedio i otvoreno izjavio da ga više neće ni slijediti dok ne dođu bolja vremena.
Lijepo se Šarko privikao i na lanac i na kuću. Obnoć sam ga redovito puštao, a jutrom ranio prije nego li naiđu biciklisti na posao da ga privežem te je po cijele dane provodio u svojoj kartonskoj kućici.
Jednog ožujskog dana pojavila se ona. Kuja. Vučje pasmine. Dvaput veća od Šarka. Milo ga je gledala, malo ga liznula, uzvrtjela vrtirepka repom i otpirila u potrazi za novim ljubavnikom, a moj Šarko, a moj Šarko, zacvili za njom, zajauče i počne se trgati s lanca. Kada je uvidio da se ne može otrgnuti počeo se zaletavati u zid i bacati se svom snagom o zid želeći skončati svoj pasji život. Istrčao sam iz kuće i pustio ga. Odjurio je za kujetinom i sustigao je na Rajskom brijegu. Unatoč ljubavnim uzdasima moj Šarko se pošteno izbrukao te ga je ta kujetina ostavila i otrčala dalje. Uskoro je za njom jurio cijeli čopor pasa. Zaluđeni Šarko se postavljao na vučjake i borio svim silama za svoju ljubav.
Izgubili su se negdje u kloštarskim vinogradima na Kloštranskom brijegu. I tako prođoše dva duga dana, a mog Šarova ni od korova.
Taman smo se spremili za polazak na posao kad začujem bolni plač moga Šarka koji se vraća kući cvileći.
Majko moja, ružnijeg prizora ne vidjeh, Šarkova uha pala ispod vrata, a glava bez kože crvena. Ugura se u kućicu koju smo mu pribavili čak iz Zagreba od jedne izbjegličke kujice koja se negdje još bolje udomila i napustila svoju drvenu kućicu s ugrađenim stiroporom u podu, a na ulaz smo stavili komad tkanine iza koje se Šarko volio sakriti.
Brže odjurim po hitnu pomoć u veterinarsku ambulantu i dovedem jednog veterinara, koji je odmah potom otišao za državnog inspektora, jer se iskazao kao pravi poznavatelj pasa.
Kad je pogledao Šarka, okrenuo se i rekao mi bez uvijanja:
- Na psu rana, na psu i zarasla! Uzmi malo pepela pa mu pospi po glavi ili u veterinarskoj kupi onog praška kad se štroje svinje pa time pospi cucka po glavi. Uh, ne mogu se sjetiti kako se taj prašak zove, ali znaju one u apoteci…
Okrenuo se i otišao.
Ostade moj Šarko u mukama u svojoj kućici. Kupio sam praška, posipao po golom tjemenu i liječio ga, a kad ga dohvati hladan vjetar on ljuto zacvili.
- E, moj Šarko, i ljudi pjevaju: „Ljubav je bol, ljubav je preteška bol!“ Kud si se zagledao u to čudo od vučice. Zar nisi mogao pronaći nešto prikladnije?
I tako je skoro mjesec dana Šarko odležao u svojoj kući izlazeći samo u nuždi, da jede i da se riješi probavljene hrane.
Došlo je vrijeme i za cijepljenje. Povedem ga u veterinarsku na lancu. Ide moj Šarko kao da smo rođeni zajedno, a onda leže nasred križanja i ne će dalje. Kumi ga, moli ga, vuci ga – sve je uzalud. Šarko raširio sve četiri i ne da se dalje.
Vratim se nazad, odmah se ustaje i ide za mnom, ali do sredine križanja hoće, a dalje – ne i ne!
Gleda Joža sa svog prozora u dnevnoj sobi i dolazi u pomoć. Šarko ide za Jožom zaboravljajući da više nisu ista politička opcija. Valjda se predomislio te prihvaća Jožine ideje ili ga je ovaj potkupio kakvim uljem na platnu.
Dođemo do veterinarske i hoću ga prevesti za Jožom prijeko, ali tek je sada moj Šarko shvatio da političaru ne možeš vjerovati. On je jadnik mislio da ga Joža vodi u općinsku zgradu na sastanak, a sad vidi da ću ga odvesti veterinaru. Legao nasred ceste proklinjući i politiku i prevarantske političare i zaklinjući se da neće prihvatiti nijednu političku opciju.
Ipak smo ga priveli, a tamo nas dočeka jedan veseli čova, dobar znanac i vrstan veterinar, inače šef veterinarske ambulante, čudeći se otkud mi taj džukac.
- Lijep je, samo je taj već u godinama. Gdje si ga nabavio?
- On je mene nabavio, a ne ja njega.
- Znaš, to ti je novi član obitelji. Ja svog tretiram kao jedno od djece.
Vratimo se kući, ja sretan i zadovoljan što sam dobio medalju za cijepljenje psa, a moj Šarko razočaran u politiku jer se sinja kukavica uvjerila da nikad ne znaš gdje će te političar odvesti kreneš li slijepo za njim.
Uglavnom, Šarko je prestao odlaziti na bilo kakve sastanke kao Jožin pratitelj, a Džoni je redovito donosio obavijesti o političkim zbivanjima u mjestu, ali se Šarko nije previše uzbuđivao.
Prefrigani Džoni je i dalje provocirao Šarka sjedeći mu tik pred nosom, ali tako da ga više nije mogao dohvatiti.
***
Odjednom se Šarko počeo čudno ponašati. Naćuli uha i počne lajati iz sve snage na pijance koji su tek na križanju, dvjesto metara daleko od nas, ali i na druge koji su prolazili ulicom i ukopanim puteljkom ispred dvorišta. Naime, kuća mi je na brijegu, a tko zna kada su ukopali prolaz tri metra ispod razine da kola s konjskom ili volovskom zapregom lakše prolaze, te prolaznici koji idu u svoje klijeti prolaze putem, a da se pravo i ne vide, ali Šarko počeo kesiti zube na svakoga tko prolazi.
Zbunilo me njegovo ponašanje, pokušao sam ga uvjeriti da je to nedopustivo i da se ne priliči pametnom psu, ali je on i dalje tjerao po svome lajući, režeći i pjeneći se na sve živo.
Unatoč tome neki su prolazili mirno i ubrzali korak, a većina je grdila Šarka i njegovog blesavog vlasnika, to jest mene:
- Lud si kao i taj tvoj gazda, koji te drži tako blesavog.
Uzrok preokreta u ponašanju ubrzo sam otkrio. Jedan od susjeda (odrastao čovjek), kad god prolazi uzme na putu kamen i gađa moga Šarka, a jedan drugi, mali klinjo sakrije se iza debelih klada na suprotnoj strani puta i gađa Šarka.
Ovog klinca sam izgrdio, a izgrdio bih i ovoga drugoga, ali je jači od mene pa bolje šutjeti.
I tako su dani prolazili u ljubavi i slozi. Šarka sam danju vezao, a noću ga puštao i otpočeo s izgradnjom ograde oko dvorišta.
Jednoga dana sjedim na terasi, a Šarko otpočeo lajati kao nezdrav. Laje li laje, bez prestanka.
- Što ti je? – pitam uljudno, a on se ukopao, okrenuo u mome pravcu i laje li laje.
Najbolja supruga na svijetu je brzo skužila o čemu je riječ:
- Odvedi Šarka u šetnju!
I krenem ja II. odvojkom pa skrenem u A odvojak u kojem je uz cestu živica od bodljikave kupine. I čim smo stigli do živice moj se Šarko istovari kao da tri dana nije vršio nužde. I čim je bio gotov, okrene se i vodi me kući. Ulazimo u dvorište, a Šarko na svoje mjesto.
Od tog dana, točan kao urica, Šarko zalaje, a ja s njim u šetnju, ali nakon nekog vremena dosjetio se moj Šarko još nečemu.
Za vrijeme šetnje on istovari malu hrpicu, a kad se vratimo, nakon pola sata dernjava ne prestaje te ga moram ponovo voditi.
Jednog dana, za vrijeme šetnje, pustim ga da se malo istrči. Baš u tom trenu naiđe naša liječnica, specijalistica interne medicine, sa svojom rasnom kujicom, vlasnicom otmjenog pedigrea. Kao stvorenom za Šarka. Poleti njezina Fifi mom Šarku.
Njih dvoje se spanđaju u hipu, na što doktorica samo vrisnu:
- Ne dajte mu!
Potrčim za Šarkom, a ona za svojom Fifi, ali njih dvoje sjuriše se niz brijeg dolje prema cesti. Kujica zavodnički oblijeće oko Šarka, a ljutita doktorica viče:
- Joj, ne dajte mu, ne dajte mu! – i praši ona niz brijeg za svojom Fifi, ali Fifi ni da čuje za svoju gospodaricu.
Jedva nekako dohvatim Šarka, a Fifi se podmeće pod njega. Jedva ju je doktorica uspjela uloviti, malo je zdrmati i prekoriti.
- Budalo mala, nećeš se valjda pariti s tom džukelom! – a Fifi tužno zacvili u njenim rukama te ju doktorica pusti na zemlju i nadre se smijati:
- Koje smo mi budale!? – a Fifi i Šarko odjuriše uzbrdo te se izgubiše iza živice.
***
Spremamo se u Slavoniju. Joža će voditi brigu o Šarku. Taman kad smo krenuli, u retrovizoru vidim Šarka s vrećom na glavi. Zaustavljamo se. Izvlačim ga iz vreće, a na toj vreći leži već mjesecima i nikad mu nije palo napamet da je nabije na glavu.
Krećemo, a Šarko se trga, skače i skida ogrlicu s vrata. Ponovo ga vežem, ali on se ne da, nego se trga i prekide lanac.
Joža uskače u pomoć i odvodi Šarka sebi. Na povratku Joža mi kazuje da je morao Šarka pritvoriti u staju sa svojom kozom jer je bio zločest. Odem po njega, a on lijepo sjedi i razgovara s kozom.
- Pa gdje si ti? – obradova mi se Šarko i potrča za mnom u naše dvorište koje sam zbog njega morao navrat-nanos ograditi a čiju je efikasnost provjeravao grizući drvene letve i žičanu ogradu na južnoj strani.
Njegovog prijatelja Džonija zadesila zla sudbina te je nestao pod kotačima automobila u jurnjavi za autima. Zamijenilo ga umiljato derište - Monika, koja nije pokazivala baš nimalo simpatije za moga Šarka. Očito ni njemu nije bilo stalo do nje. Ubrzo se i Moniki zagubio svaki trag.
Ljetne noći su bile prava noćna mora. Oko dva sata u noći, a najkasnije u tri, Šarko je počeo lajati do besvijesti budeći iz sna naš cijeli frtalj (našu četvrt) jer mu je došao dragi prijatelj jež. Skoro svake noći sam ustajao i otimao smotanog ježa iz njegovih okrvavljenih gubica na razne načine, polijevao ga vodom, držao za nos, ali je on držao ježa što je duže mogao.
Kako bih spriječio ježu dolazak i noćne posjete na ogradu sam stavljao tvrdu plastičnu mrežu oko cijelog dvorišta, ali je jež uvijek pronašao način da se provuče do Šarkove kuće.
***
Ljubomoran je baš kao pas. Ne moram to ni spominjati. Čim netko k nama dođe, on laje kao lud. Ne zatvara šperklapu. Moramo ga odvezati i dovesti u društvo. Od radosti me uhvati za ruku, izvrne se na leđa da ga češem. Blaženo se smješka uživajući u češkanju dok mu ne dojadi.
Znatiželji nije bilo kraja. U sve mora gurnuti svoj nos. Sve onjušiti. Dok su gosti kod nas, ne daj Bože, da cipele ostanu pred vratima. Odmah onjuši i malo zagrize.
***
Vrijeme neumitno teče. Prođe u trenu petnaestak godina našeg suživota. Svađali smo se i mirili. Ma slagali se kao pas i mačka.
Prošle su i godine rata. Pucnjave, grmljavine zrakoplova koji su se okretali baš negdje iznad naše kuće, ponekad grunula koja bomba, a Šarko je to sve podnosio junački. Uvuče se u svoju kuću i ne izlazi. Kad Španac prolazi sokakom s puškom na gotovs, propne se na zadnje noge i netremice ga promatra. Ni da bi zucnuo, a kada ide bez oružja malo pripit hoće se rastrgati od silnog lajanja.
Spominjem to jer se Šarko silno plašio grmljavine. Čim se naoblači i malo zagrmi, on lupa na ulazna vrta da ga pustimo u kuću dok ne prođe nevrijeme.
***
Ujesen 1992. vratio sam se s posla. Supruga mi kaže još dok sam ulazio:
- Imamo izbjeglicu.
- Koga?
- Pogledaj u Šarkovu kućicu.
Zavirim i vidim crno izgladnjelo psetance. Gladno i žedno. Ispala rebra. Jedva se drži na nogama.
Supruga donosi Šarku hranu. Šarko legne ispred zdjelice i nasloni glavu na prednje šape. Garo bojažljivo priđe i počne jesti iz njegove zdjelice. Šarko mu je prepustio svoju hranu i netremice ga gledao. Garo je polizao zdjelicu i otišao u Šarkovu kućicu. Tako su njih dvojica dijelili kuću sve dok se Garo nije oporavio.
***
Majstori već nekoliko dana uvode centralno grijanje. Mi smo obično na poslu dok oni rade. Šarko je već u godinama. Onemoćao je i obnevidio. Jedva se vuče, ali me uglavnom dočeka na dvorišnim vratima.
Ulazim u kuću, a moj majstor sjedi na stepenicama u kratkim hlačama i trese se od straha:
- Niste mi rekli da imate pit bula. Ja se danima šećem po dvorištu dok režem cijevi, a on je odvezan. Već sat vremena sjedim u kući i ne smijem od njega izaći.
- Ma kakvog pit bula. Što ti pada na pamet. To je mali džukac. Bezopasan. Jedva je pokretan.
Uđem u kuću, provirim kroz prozor, a Šarko se zavukao ispod grma lovor višnje. Izbuljio oči, objesio ćubu pa i meni sliči na pit bula.
***
Jedne noći, taman smo otišli na spavanje, Šarko lupa na ulazna vrata. Otvorim ih. Šarko uđe. Cmuga od bolova i trese se. Uvedem ga u hodnik ispred radijatora. Napravim mu ležaj od starih krpa. Tu je legao, ali je skoro cijelu noć cmugao.
Ujutro je tražio da ga pustim iz kuće. Otišao je u svoju kućicu. Cijeli dan nije izlazio.
Popodne je na svom kraju jauknuo i otišao na put bez povratka.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.