Zoran Stamenić | Boris Pasternak: San

Sanjao sam jesen u staklenoj magli,
prijatelje i tebe u veseloj klapi,
i kao soko što za jelom leti,
duša ti moja tad na ruku pala.

Vrijeme je teklo i starost ga takla,
kruneći okvire koprenom od srebra,
zora je iz vrta osipala stakla
krvavim i tužnim suzama iz rujna.

Vrijeme je starilo. U fotelji svila
hladna popucala, sva trošna i jadna.
Utihnula si i ti, a glasna si bila,
i san utihnu poput zvuka zvona.

Probudih se. Kao jesen, puna bola zora,
a vjetar pun straha, jeze,
kao laku slamu na kiši iz kola
u bijegu je nebom raznosio breze.

Riječ „ljubav“ sad je: „ti si prava“;
i druge ću riječi tebi naći lako,
i za tebe svijet preimenovati,
samo ako želiš da nam bude tako.

Možda će osjećaja tvojih blago
tajno tvoj tamni pogled istočiti
jednoga dana iz tvojega srca
to blago bajno prirodno i sjajno.

Boris Pasternak (1890. – 1960.)
prijevod i prepjev Zoran Stamenić