srijeda, 6. svibnja 2020.

Kitana Žižić | S glavom u oblacima


Ovo je priča iz izolacije. I ovo je priča o ženi s jeseni, nekad djevojci, koja je prijateljevala s oblacima. Kao i Baudelaire upirala je u njih čeznutljive oči zanesena daljinama, daljinama kojima oblaci odlaze, želeći te iste daljine i ona zagrliti.

Zašto je pišem? Da je zbog natjecanja s tolikim talentima, koji svoje potencijale oblikuju riječima darujući drugima svoju kreativnost, napisala bih je prije isteka roka za predaju radova. Zapravo, roka se i ne sjećam, jer nisam ni pomislila na to. Prekasno sam ušla u svijet majstora, ljubitelja i prijatelja pisane riječi, da bih se smatrala podobnom za poredbu s daleko kvalificiranijima.

Ne! Dakle, to nije. Ali ta moja glava koja i u poznoj dobi još uvijek bježi oblacima, ne da mi mira. Ne bih rekla da je to početak neke, ne daj Bože, degenerativne bolesti, kada neuroni u mozgu počinju umirati, već prije neka lakoća udaljavanja od zbilje, koja može biti opasna, ali češće je smiješna, pokatkad i spasonosna. Zbog te osobine često se od srca sama sebi nasmijem, podsjetivši sebe na Mister Beana. Nisam njegov fan budući smatram tu vrst humora poprilično banalnom, ponekad i gadljivom, ali sam odigrala puno rola u njegovom stilu. Svjesno.

Kad sam se vraćala iz Australije nakon drugog posjeta, zatekla sam se u Hong Kongu s dvjema friškim prijateljicama, jednom iz Sydneya i drugom iz Queenslanda. Popriličan broj sati nas je dijelio do nastavka leta. Cilj nam je bio različit, njima London, a meni Munchen. Naučivši sve obavljati na vrijeme, nakon druženja s kriglama piva u čast mog rođendana, izgrlile smo se i izljubile te uputile prema gate-ovima. Stigla sam ako ne prva, ono druga, uzela kavu i ispijajući je, čekala let. Tad još nisam znala ili nisam upamtila, da putnike odvajaju prema klasama leta. 

Kucnuo je čas polaska, pokazujem boarding card, ali me ljubazno upućuju na kraj reda za ekonomsku klasu.  S nevjericom ga odmjeravam, jer je nekako vijugao iza pregrade te ga nisam ranije ni primijetila. Sad zbunjeno vidim da mu nema kraja. Jasno mi je da ću se ukrcati makar i zadnja, ali geni kameni se bude. Nije nama Hrvatima svojstvena poslušnost ni u delikatnijim situacijama. Malo sam nagnula glavu, nevino spustila pogled vrebajući odozdola druge putnike te se „mic po mic“ primicala prvima u redu, koji su mi tako bezobrazno, meni posve nejasno kako, oduzeli prednost. Ni u koga određenog nisam gledala, jer bilo bi me sram da mi je itko prigovorio. I tako neopazice ugurana među prvima, uđem u zrakoplov, kako je i bilo u redu, s obzirom da sam prva ili druga pristigla na gate.

Mislim da bi to šuljanje zadivilo i Mr. Beana. Da mi glava nije bila u oblacima, sigurno bih na vrijeme vidjela stvaranje višemetarskog reda nalik obilato obdarenoj stonogi.

Ali tad nije bilo izolacije. Pa kako onda priča o izolaciji?

Ovako, pisana danas, u ponedjeljak kad su mjere izolacije olabavile stezajni obruč.

Vrativši se iz daljine negdje na južnoj polutci, ušetala sam ravno u koronsku izolaciju. Prvo dobrovoljno jer sam za izbivanja van domovine već imala saznanja o podmuklom virusu iz Wuhana. Onda je posjetio i našu malu i nejaku domovinu te sam nastavila boraviti u četiri zida. Dosadno mi nije bilo, jer mi to nikada i nije. Uvijek mi fali vremena za još neke aktivnosti, koje me usrećuju, kao i za one druge, koje odrađujemo po inerciji.

Nakon više od mjesec dana odlučila sam udahnuti van kuće miris približavajućeg ljeta. Nisam namjeravala ni sa kim razgovarati, zaobilazila sam one ususret meni i upijala žedno sve u okruženju. Sve mi je bilo nikad ljepše.

Sutradan sam opet izašla promijenivši rutu. Krenula sam Bračkom ulicom i nastavila ulicom južno od Splita III. Na kolniku podno Medicinskog fakulteta pogled su mi privukle stepenice. Kadgod šetam volim malo skrenuti s uobičajenog puta tek onako. Malo istražiti vidike iz drugih kutova. Na vrhu stepeništa na klupi sjedio je usamljeni čitač, a ja sam skrenula lijevo i zatekla se na parkingu. Uvjerena da ću moći skrenuti prema susjednim zgradama, iznenadila me željezna ograda. Zar nema prolaza? Ni na sjeveru ga nije bilo, a onda zapanjeno stanem na istočnoj strani, jer sam ga ugledala. Bio je na par koraka od mene. Stražar u žutom s maskom, neka žena isto u žutom s maskom i koronaški šator. I ja bez maske, koja mi je bila vjerni pratitelj na letu iz Australije. Pa ja sam stigla do samog žarišta korone u našoj županiji! I u Hrvatskoj otkad je korona (je li samo privremeno) počela gubiti dah.

Brzo se vratih istim putem nazad. Zar je moguće toliko se zanijeti da nepotrebno sebe dovedeš u blizinu najneposrednije opasnosti.   

Za sve je kriva moja glava u oblacima.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.