Ljiljana Jerončić | Pismo koroni

Nesretnice!

Ušla si tiho, sasvim tiho, kao i da nećeš. Još nam nisu zacijelile rane domovinske tragedije, nedavnih boli.

Čuj mene, nedavnih a prošlo je 30 godina.

Podsjetila si me na tužnu priču mog života, kada sam, kao i danas, ostala danima u svom domu, noseći tešku bol.Šok, strah, osjećaj nemoći...

Porušila si sve granice. Nije ti trebala vojna moć, putovnica, pasoš, ni najsuvremenija tehnika. Ni bogatstvo bogatih. Sve si to ostavila iza sebe. Zaustavila si, u jednom trenutku, pomahnitali ritam života.

I zamisli, u svakom dijelu svijeta, čovjek je osjetio koliko je slab, krhak, nemoćan. Gledam svijet! Život se potpuno promijenio i sve što je bilo nemoguće, moguće je... Zatvoreni u svoje domove, nastava on-line, ispiti on-line, trgovina on-line, pronalaženje i uspostavljanje novog načina života i rada, sjedinjeni u molitvi.

Danas više ne osjećam strah. Organizam mi šalje neke nove signale. Izronilo je iz mene ono najmekše u meni, ono ljudsko.

HVALA ti za ovaj "novi" probuđeni osjećaj, "nove" emocije.

Na kraju, korono, sad sa pravom očekujem da nas ujediniš u zajedništvu, humanosti i solidarnosti, bez granica i mržnje. Postali smo bolji i jači ljudi, sjedinjeni u samo jednom, ne sastati se sa tobom i ostati zdravi!

Više te se ne bojim!

Sutra je novi dan!