Vrijeme je da pođem, moja draga
Boja tvoje postelje privukla me
ali ne mogu usnuti na njoj
previše je loših niti utkano ovdje
a meni je tako potreban san...
Umoran sam. Od loših restorana,
krivih jelovnika
i pogrešnih stolova.
Umoran sam i od želja
a ne mogu pomaknuti vrijeme
barem, ne još
Dvadeset i pet sekundi
Toliko me dijeli do vječnosti, draga
toliko mi klizi niz ramena
i istječe kroz prste
koje tako nemoćno stišćem
ne bih li te zadržao uza se
Natekle mi šake, ali stisak ne popuštam
Cijela je vječnost mojih tuga
satkana u trenutak tvoje osude
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.