Kolumne

ponedjeljak, 11. svibnja 2020.

Božica Jelušić | Trač; đavolja poslastica





Ovo također još sada i više neću. Riječ-dvije o malograđanštini, mentalitetu sredine, koji je nepopravljiv i zbog kakvoga sredina ispašta, osjećajući manjak zdravoga društvenoga života. Nekada davno, veliki Matoš je pisao: "O, ta uska varoš, o ti uski ljudi...". Zbog USKOGRUDNOSTI, nevoljkosti da prihvatimo drugo i drugačije,što nije pojava od jučer, naš pisac promijenio je sredinu, bježao iz svoga rodnoga Zagreba. Uskogrudnost ide pod ruku sa INDISKRECIJOM i ZAMJERLJIVOŠĆU. To je opsesivno virenje u tuđi život, prekapanje po njemu, traganje za "odstupanjima od norme" i potom dolazi TRAČLJIVOST, širenje vijesti bez osnova, s dodavanjem vlastitih priloga i začina.

Što pikantnije, to bolje: tko je u braku nesretan, tko živi s kim nevjenčano, tko ima sumnjiva krvna zrnca, tko uzgaja nostalgiju za propalim režimom, tko ima nepoćudna nagnuća, čiji su prsti bili u pekmezu, tko je koga obrlatio i potkupio, tko vodi privatne poslove pod firmom javnoga interesa, tko se obogatio preko noći, tko su ratni profiteri, tko su špijuni, preljubnici, bogomoljci, tko uzgaja marihuanu u podrumu,čije su se ljubavnice počupale na javnom mjestu, tko se od koga rastao. tko je krivotvorio diplomu a tko je nikada nije imao, tko je heroj iz tetrapaka a tko žrtva političkog progona u svim režimima.....i tako u nedogled. Uvijek je to isto, samo se lica i titule mijenjaju, a kad nekoga zemlja pokrije, slijedi licemjerno prevrtanje bjeloočnica i " o mrtvima sve najbolje".

Ne oprašta se uspjeh, ne oprašta ni dobar izgled ni zdravlje, ponajmanje talenat, osebujnost,vlastiti životni stil. Zbornice, uredi, čekaonice, redovi pred šalterima, crkvišta i groblja, legla su trača, i od "tri nonice" uvijek dvije ostanu na dužnosti, da bi treću što usrdnije i temeljitije "kritikale". To njihovu životu daje aureolu smisla, barem u času kad streljivo trača rešeta odsutnu žrtvu. Znam da sam se osobno branila godinama od tračeva i objeda spasonosnom mantrom: " Ne možete mi ništa, ja sam bogata i slavna". Kao i svaka mantra, i ova se zasniva na iluziji, ali hvala joj, djelovala je nekoliko desetljeća, u nemogućim situacijama. Druga je stvar, koliko sam zbog zlih jezičina proplakala i kakvi su ožiljci na duši pri tom ostali.

Naime, postoji točka na koju smo svi slabi, gdje se ne možemo braniti, i gdje i najsrčaniji klonu. To su uglavnom DJECA I BOLEST, dvije krajnje osjetljive teme. Čovjek bi išao nakraj svijeta, da djetetu nađe lijek, a onda na ušljivoj društvenoj mreži nađe opaske o djetetovoj dijagnozi, čak obavijest o preminuću, o smrti, a da ni jedno ni drugo nije točno. Očekuje se da ostane na nogama, da bude "hrabar", da sve to "gospodski prebrodi". To su nemogući zahtjevi. Budi se u nama onaj primarni, pećinski bijes, instinkt zaštite potomstva i vlastita života.. Uhvatili bismo zubima za grlo to odurno, neodgovorno biće, monstruma koji nema svijesti, odgovornosti ni takta, koji širi takovu vijest.Divno popunjava svoje dokono trajanje, nalazi si ulogu i misiju.Burka provincijsku močvaru, drnda po nekom imbecilnom portalu. U ime čega? Falšnoga "javnoga interesa", da alarmira javnost, ili samo da dođe tri minute u centar pozornosti, te svoje retardirane gluposti stavi lokalcima na uvid?

Misle li takvi moroni što su učinili, čije su osjećaje uzburkali, čiji mir trajno pomutili, koga razapeli na trgu, da bi se javnost imala čime "baviti"?. Ne, ne misle. Oni uopće nemaju dojam da DRUGI postoje, da su to oni "bližnji" iz kršćanske molitve, koje treba "ljubiti kao samoga sebe". Koga uopće ljube takvi, koji u traču sahranjuju tuđu djecu, koji siju paniku, provociraju nekome srčani udar? "Noge su mi se odsjekle i pao mi je mobitel, obnevidio sam...." veli očajni otac. Priča je ovoga puta sretno završila, barem na formalnom planu . Živi smo, trajemo, promišljamo, gasimo ljutnju i očaj, kao što se gasi živo vapno, da bismo njime zidali. Oko nas raste zona okuženoga javnoga prostora, obilato potpomognuta površnim i nekritičkim medijima. Ne preostaje ništa drugo, nego posuditi davni stih iz one Krležine predstave" NE DAJTE DA VAS ZAVEDU".

Obranimo se sami. Nečastivi je zakuhao, njegova vilica podrhtava na d kotlom, čekajući koga će od nas dohvatiti, za sutrašnji desert.


Ilustracija John Tenniel: Cerigradska mačka (Internet)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.