ponedjeljak, 6. travnja 2020.

Oleg Antonić | Zov Dunava

Blagajnici propalog će lanca
haljinicu napinjati strava.
Laštila je. Žohari su posvud.
Vidjet će se bezbrižnom u Savi.

Rastrojen pod iznenadnim tlakom
cijenjeni će kupac htjeti pivo.
Zatvaramo. Isteklo nam vrijeme.
Fiskalnim će mirom sjati mjesec.

Još dok nije urlik zdvojnog stijenja;
kliconoša dok se kriju moći:
„S djetetom; bez posla; kud i kako?
Neka zlatni pijesak brusi oči!“

Minuti će vrbe, grob, turbine;
klisnut će se mimo plime sjena;
sebedarjem spasiti od zore
da se jednom bude Bijelo more.

Matica je bistra. Mladost blista,
prosijana tijela smislom grije.
Misao se čini sasvim čista:
za Đerdapom, pupoljak se smije.

* Tekst je nastao s tišinom u mislima. Naknadno je i samovoljno propjevao uz taktove pjesme „Na
kraj sela čađava mehana“ nepoznatog skladatelja. Tada se poželio nasloviti sa „Zove Dunav izdaleka
blago“ i dopisati sljedećim redovima:

„Gradovima kad se trijezni lava;
somnambulna plijesan kada spava;
beton – žeton, svugdje bdije brava;
ulice su brijestova i mrava.“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.