haljinicu napinjati strava.
Laštila je. Žohari su posvud.
Vidjet će se bezbrižnom u Savi.
Rastrojen pod iznenadnim tlakom
cijenjeni će kupac htjeti pivo.
Zatvaramo. Isteklo nam vrijeme.
Fiskalnim će mirom sjati mjesec.
Još dok nije urlik zdvojnog stijenja;
kliconoša dok se kriju moći:
„S djetetom; bez posla; kud i kako?
Neka zlatni pijesak brusi oči!“
Minuti će vrbe, grob, turbine;
klisnut će se mimo plime sjena;
sebedarjem spasiti od zore
da se jednom bude Bijelo more.
Matica je bistra. Mladost blista,
prosijana tijela smislom grije.
Misao se čini sasvim čista:
za Đerdapom, pupoljak se smije.
* Tekst je nastao s tišinom u mislima. Naknadno je i samovoljno propjevao uz taktove pjesme „Na
kraj sela čađava mehana“ nepoznatog skladatelja. Tada se poželio nasloviti sa „Zove Dunav izdaleka
blago“ i dopisati sljedećim redovima:
„Gradovima kad se trijezni lava;
somnambulna plijesan kada spava;
beton – žeton, svugdje bdije brava;
ulice su brijestova i mrava.“
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.