ponedjeljak, 20. travnja 2020.

Mirjana Drenjančević | Vlak života

Sebe sam voljela više nego on mene.
Trebao me voljeti više nego ja sebe
Volio je više sebe od mene. Ja sebe više od njega.
I bi tako baš uistinu iz početka neko vrijeme.

        Zima je bila. Najljepša zima i mi.
Čista,hladna bijela. Naše stope su ostajale samo kratko.
Snijeg je padao.
Dolazilo je proljeće uvijek onako potiho
razlijevajući dugine, boje budeći život kako bi
slikar govorio i pisac pisao.
Sve se počelo mijenjati. Budili smo se s njim.
Sunce je prodiralo kroz napola spuštene
platnene roletne.
Podizali smo ih i spuštali po potrebi kao zimi
braneći da na ne ulazi u sobu.

     Voljeli se, ljubili uzimali. Postali
svjesni da ne možemo jedno drugo bez drugog.
Da volimo jedno drugo više od sebe.
Mnogo toga je ostalo nedorečeno ne mareći za vrijeme koje teče.
Putovali smo vlakom života u našem kupeu.
Stanice su prolazile brzinom najjačeg vjetra.
Ostajale su tračnice koje su se
ponekad trebale popravljati.

      I opet je došetalo proljeće što
podsjeća na onaj dan. Subota je.
Na vlak života, stanicu sa koje si otišao.
Sve stade. Posta mrak.
Hodala sam tunelima tražeći svjetlo.
Ljubeći me, govorio si tješeći me: "Sve će proći"
Nisam tada znala. Vjerovala sam u nadu. Danas.
Svjetlo mi i sunčeve zrake ulaze kroz prozor.
U sobi miris voska upaljene svijeće.
Mir. Tišina. Sjećanja. Svjetlo.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.