Prije nekoliko večeri gledala sam film Woodyja Allena. Vrlo brzo sam naslutila da ga ne gledam prvi put. Ali to me nije odvratilo od pomnog praćenja do kraja, jer njega ili volite ili ne volite. Za mene je divan redatelj, vrlo intrigantan sa svojim brojnim dilemama oko smisla života, istraživanja religija, osjetljivosti i nepredvidivosti međuljudskih odnosa, posebice u ljubavno-erotskim vezama, platonskim, romantičnim i/ili tjelesnim po učenju „kama sutra“ te prema tezama iz knjige „Oslobođena žena“.
Frederic Beigbeder širokoj javnosti poznat kao „enfant terrible“ francuske književnosti, jednom je prilikom raspravljajući o Camusovom filozofskom pitanju - ubiti se ili ne - , kao razloge koji ga tjeraju da ustraje u svojoj besmislenoj egzistenciji, naveo da ponekad poželi ispiti bocu pića i pogledati novi film Woodyja Allena. Razumijem ga posve, samo što meni ne treba piće.
Volim ga jer sam mu slična, kao što sam obožavala književnike, kod kojih sam prepoznavala svoj senzibilitet, svoje neodlučnosti, stavove o bitnim aspektima života. Ne stoga što to prepoznajem kao istinu, ali kao svoju istinu svakako da. Najlakše se identificirati s onima koje razumiješ, kao što bi oni vjerojatno razumjeli tebe. Ali u životu često potražimo smiraj sa osobnostima, za koje naknadno shvatimo da nema te ljubavi i tolerancije, koja će premostiti preduboke brazde na usahlim poljima i pokrpati pukotine u razišlim dušama. Rasplinu se čarobne riječi, tajni jezik srodnih srdaca, smijeh koji je golicao maštu i hranio očekivanja te prorijede šetnje s rukom u ruci do iščeznuća.
Možda je ipak trebalo vjerovati bojama. Nikad se nisam upitala zašto ljude doživljavam u određenim bojama, odnosno njihove osobnosti obojim u žuto, modro, crveno, tamno smeđe, boju zrele višnje, poljske ciklame, ljiljana bijelog. Tog proljeća tisuću devetsto sedamdeset i treće godine prihvatila sam poziv drage gospođe i njenog supruga, koji su voljeli i cijenili moje roditelje, i zajedno s njima obišli mnoge dragulje razvedene Jadranske obale. Kao najstarije dijete i pametna glavica (a možda sam bila samo marljiva), izazvala sam njihovo posebno zanimanje, što su iskazali ljubaznom željom da me ugoste.
Bila sam presretna. To je ipak bilo prije Domovinskog rata. Način života u maloj pitomoj sredini s jedne strane, a s druge moja urođena naivnost i lakoća prijateljevanja, činile su neprobojni štit od neugodnosti i nedaća kojima nas život dariva neštedimice. I bila sam mlada. Pod staklenim zvonom u svom domu, možda sam se po prvi put osjetila slobodnom u društvu obitelji, koja me velikodušno upoznavala sa znamenitostima i ljepotama tada glavnog grada te razonodila odlascima na kultna zabavna mjesta, usprkos njihovoj poodmakloj dobi. Između Novog Beograda gdje su stanovali i „starog“ Beograda prometovao je žuti autobus boje poštanskih vozila. Zadnja stanica bila je na Terazijama u blizini Narodnog muzeja. Zaželjevši pogledati film koji je upravo stigao u kino dvorane, pokazali su neusporedivo više povjerenja od mojih roditelja. Tako sam jedne večeri odgledala „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ u kinu na Terazijama. Ali jao! Uvijek sam bila dovoljno samopouzdana te u filmofilskoj nestrpljivosti smetnula s uma svoju preosjetljivost.
Film o duhu slobode zatvorenom između umobolničkih rešetaka u meni je probudio nesnosni osjećaj nemoćnog bijesa. Tamnica se naselila u meni, bijeli zidovi stezali rebra do boli i otežanog disanja. Blijeda, tužna, poluizluđena išetala sam iz dvorane pogurana gledateljima. Kad sam se osamila i malko pribrala, strane svijeta su se opako pomiješale. Znala sam da moram potražiti malog žutog, ali….Nije ga bilo! Kao da me strah paralizirao i zamutio mi pogled.
Obratila sam se prvom prolazniku zaboravivši na onu - Pitaj službeno lice kad si u nepoznatom gradu i/ili u neprilici. On je bio novinar i rado me saslušao i, kako sam se vrlo brzo uvjerila, rado pomogao. Priznao je da me još u „bioskopu“ zapazio i poželio upoznati, ali nije brzao da ne pogriješi u koracima. Iz pristojne udaljenosti vrebao je priliku. Mogu vam otvoreno priznati da sam tada, kao i mnogo puta ranije i kasnije, imala više sreće nego pameti. Ne mislim da me baš tada moglo nešto loše zadesiti, znam da bih svakako ušla samo u žuti mali bus i ni u šta drugo, ali je slijedećih dana bilo škakljivih prilika. Međutim iz tog susreta se izrodilo jedno divno dugoročno prijateljstvo, a u Split sam se vratila sa buketom divnih mini kaktusa, poklonom od novinara. Za mene je uvijek ostao zabilježen u nijansi najfinije mliječne čokolade, kao darežljiv i sladak prisan prijatelj, sve do ratnih godina sa njihovim neugodnim „otrežnjenjem“.
Bliska mi prijateljica znala je reći s primjesom tuge: „Kamo sreće da ovo otrežnjenje nisam nikada doživjela!“.
Moji domaćini nisu imali razloga za brigu. Njihovo povjerenje sam opravdala i uživala s njima kao i s obitelji njihove kćerke. Imali su dva unuka, koje sam veoma zavoljela. Kadgod sam vidjela Sašu, gledala sam u duboku i jasnu modrinu, toliko je bio pun šarma i strasti, a Ivan je u meni budio smeđe tonove jednog umjerenog mladog kavalira. Jednog dana bit će samozatajan i tajanstven mladić, fin i intelektualno nadaren, dok će Saša biti neodoljiv magnet za djevojke. To je bio samo moj osjećaj, ali kako je vrla domaćica primijetila moje povremeno spominjanje boja kad bismo pričali o njenim unucima, jednom me upitala: „Odakle to tvoje doživljavanje ljudi u bojama?“. „Nemam pojma.“, iskreno sam odgovorila. I nikada zapravo nisam o tome razmišljala. „Možda bi vrijedilo to malo istražiti.“, bilo je njeno mišljenje.
Koliko toga o sebi ne znamo. U danima što slijede, pogotovo ako se ova izolacija produži, imat ćemo vremena da se sebi posvetimo. Moguće da ćemo zahvaljivati koroni, ako je preživimo, za neke delikatese koje otkrijemo o sebi, na svoju radost ili …..tko zna…?!
Ali dvije misli još nisam izrekla. Odnosno jednu nisam izrekla do kraja, a želim. Kad pristupimo ljudima, čak i nepoznatima, čista srca, često bivamo obogaćeni iskustvom ljudske dobrote, topline i darežljivosti.
Ali kako smo svjedoci da na svijetu ima i mnogo nepravde, represije, nasilja, razočaranja, boli, ne treba čuditi kako mnogi požele utočište daleko od ljudi. Dok sam još bila u Australiji, na jednoj plažnoj šetnici, primijetila sam na rubu šume ploču na kojoj je bilo urezano: „Give me A Home Among The Gumtrees“. U prijevodu „Pruži mi dom među eukaliptusima“. U potpisu su bili: otac, djed i prijatelj. S ljubavlju počivatelju.
Frederic Beigbeder širokoj javnosti poznat kao „enfant terrible“ francuske književnosti, jednom je prilikom raspravljajući o Camusovom filozofskom pitanju - ubiti se ili ne - , kao razloge koji ga tjeraju da ustraje u svojoj besmislenoj egzistenciji, naveo da ponekad poželi ispiti bocu pića i pogledati novi film Woodyja Allena. Razumijem ga posve, samo što meni ne treba piće.
Volim ga jer sam mu slična, kao što sam obožavala književnike, kod kojih sam prepoznavala svoj senzibilitet, svoje neodlučnosti, stavove o bitnim aspektima života. Ne stoga što to prepoznajem kao istinu, ali kao svoju istinu svakako da. Najlakše se identificirati s onima koje razumiješ, kao što bi oni vjerojatno razumjeli tebe. Ali u životu često potražimo smiraj sa osobnostima, za koje naknadno shvatimo da nema te ljubavi i tolerancije, koja će premostiti preduboke brazde na usahlim poljima i pokrpati pukotine u razišlim dušama. Rasplinu se čarobne riječi, tajni jezik srodnih srdaca, smijeh koji je golicao maštu i hranio očekivanja te prorijede šetnje s rukom u ruci do iščeznuća.
Možda je ipak trebalo vjerovati bojama. Nikad se nisam upitala zašto ljude doživljavam u određenim bojama, odnosno njihove osobnosti obojim u žuto, modro, crveno, tamno smeđe, boju zrele višnje, poljske ciklame, ljiljana bijelog. Tog proljeća tisuću devetsto sedamdeset i treće godine prihvatila sam poziv drage gospođe i njenog supruga, koji su voljeli i cijenili moje roditelje, i zajedno s njima obišli mnoge dragulje razvedene Jadranske obale. Kao najstarije dijete i pametna glavica (a možda sam bila samo marljiva), izazvala sam njihovo posebno zanimanje, što su iskazali ljubaznom željom da me ugoste.
Bila sam presretna. To je ipak bilo prije Domovinskog rata. Način života u maloj pitomoj sredini s jedne strane, a s druge moja urođena naivnost i lakoća prijateljevanja, činile su neprobojni štit od neugodnosti i nedaća kojima nas život dariva neštedimice. I bila sam mlada. Pod staklenim zvonom u svom domu, možda sam se po prvi put osjetila slobodnom u društvu obitelji, koja me velikodušno upoznavala sa znamenitostima i ljepotama tada glavnog grada te razonodila odlascima na kultna zabavna mjesta, usprkos njihovoj poodmakloj dobi. Između Novog Beograda gdje su stanovali i „starog“ Beograda prometovao je žuti autobus boje poštanskih vozila. Zadnja stanica bila je na Terazijama u blizini Narodnog muzeja. Zaželjevši pogledati film koji je upravo stigao u kino dvorane, pokazali su neusporedivo više povjerenja od mojih roditelja. Tako sam jedne večeri odgledala „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ u kinu na Terazijama. Ali jao! Uvijek sam bila dovoljno samopouzdana te u filmofilskoj nestrpljivosti smetnula s uma svoju preosjetljivost.
Film o duhu slobode zatvorenom između umobolničkih rešetaka u meni je probudio nesnosni osjećaj nemoćnog bijesa. Tamnica se naselila u meni, bijeli zidovi stezali rebra do boli i otežanog disanja. Blijeda, tužna, poluizluđena išetala sam iz dvorane pogurana gledateljima. Kad sam se osamila i malko pribrala, strane svijeta su se opako pomiješale. Znala sam da moram potražiti malog žutog, ali….Nije ga bilo! Kao da me strah paralizirao i zamutio mi pogled.
Obratila sam se prvom prolazniku zaboravivši na onu - Pitaj službeno lice kad si u nepoznatom gradu i/ili u neprilici. On je bio novinar i rado me saslušao i, kako sam se vrlo brzo uvjerila, rado pomogao. Priznao je da me još u „bioskopu“ zapazio i poželio upoznati, ali nije brzao da ne pogriješi u koracima. Iz pristojne udaljenosti vrebao je priliku. Mogu vam otvoreno priznati da sam tada, kao i mnogo puta ranije i kasnije, imala više sreće nego pameti. Ne mislim da me baš tada moglo nešto loše zadesiti, znam da bih svakako ušla samo u žuti mali bus i ni u šta drugo, ali je slijedećih dana bilo škakljivih prilika. Međutim iz tog susreta se izrodilo jedno divno dugoročno prijateljstvo, a u Split sam se vratila sa buketom divnih mini kaktusa, poklonom od novinara. Za mene je uvijek ostao zabilježen u nijansi najfinije mliječne čokolade, kao darežljiv i sladak prisan prijatelj, sve do ratnih godina sa njihovim neugodnim „otrežnjenjem“.
Bliska mi prijateljica znala je reći s primjesom tuge: „Kamo sreće da ovo otrežnjenje nisam nikada doživjela!“.
Moji domaćini nisu imali razloga za brigu. Njihovo povjerenje sam opravdala i uživala s njima kao i s obitelji njihove kćerke. Imali su dva unuka, koje sam veoma zavoljela. Kadgod sam vidjela Sašu, gledala sam u duboku i jasnu modrinu, toliko je bio pun šarma i strasti, a Ivan je u meni budio smeđe tonove jednog umjerenog mladog kavalira. Jednog dana bit će samozatajan i tajanstven mladić, fin i intelektualno nadaren, dok će Saša biti neodoljiv magnet za djevojke. To je bio samo moj osjećaj, ali kako je vrla domaćica primijetila moje povremeno spominjanje boja kad bismo pričali o njenim unucima, jednom me upitala: „Odakle to tvoje doživljavanje ljudi u bojama?“. „Nemam pojma.“, iskreno sam odgovorila. I nikada zapravo nisam o tome razmišljala. „Možda bi vrijedilo to malo istražiti.“, bilo je njeno mišljenje.
Koliko toga o sebi ne znamo. U danima što slijede, pogotovo ako se ova izolacija produži, imat ćemo vremena da se sebi posvetimo. Moguće da ćemo zahvaljivati koroni, ako je preživimo, za neke delikatese koje otkrijemo o sebi, na svoju radost ili …..tko zna…?!
Ali dvije misli još nisam izrekla. Odnosno jednu nisam izrekla do kraja, a želim. Kad pristupimo ljudima, čak i nepoznatima, čista srca, često bivamo obogaćeni iskustvom ljudske dobrote, topline i darežljivosti.
Ali kako smo svjedoci da na svijetu ima i mnogo nepravde, represije, nasilja, razočaranja, boli, ne treba čuditi kako mnogi požele utočište daleko od ljudi. Dok sam još bila u Australiji, na jednoj plažnoj šetnici, primijetila sam na rubu šume ploču na kojoj je bilo urezano: „Give me A Home Among The Gumtrees“. U prijevodu „Pruži mi dom među eukaliptusima“. U potpisu su bili: otac, djed i prijatelj. S ljubavlju počivatelju.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.