srijeda, 8. travnja 2020.

Božica Jelušić c. Oleg Antonić | Tolstojanstvo

Tolstoj se kreće zaista malo.
Jasnaje su poljane njegov krug.
Plužeći riječi nebeskim ralom,
čini se, osamljen sebi je drug.

Strastnaja djevuška, što zgrće sijeno,
smanta ga nujnog u krepki blud
(trajanje da mu nije skroz lijeno;
bojom da prkosnu ovjeri ćud).

Žena ga zdušno tad namlati motkom.
Oj, grofovske sudbe! Joj, što ti je zmaj!
On smrsi psovku, pa okvasi votkom:
Ne čakaj pomladi, ne čakaj na maj.

Kako da izdržim OSTANIDOMA?!
Točka je loma! Je li to kraj?
Otkud mi moći za još jedan roman?
Korak do sloma: Ne čekaj maj!

Sjedine. Očaj. Na peru, gle, sjaj.
Mre tolstojanstvu sad posljednji trak.
Zar opet k plugu? O, bješe to raj...
(s Astapova pućka v daljave već vlak:

mir snova molod... daj, pričekaj maj...).


* Astapovo - željeznička postaja na kojoj je 20. studenog 1910. umro Lav Nikolajevič Tolstoj. Tamo je, načet bolešću, dospio bježeći od supruge s imanja Jasna Poljana južno od Moskve, u svojoj zadnjoj
moralnoj duhovnoj krizi (op. Božica Jelušić).
** Čitatelja se upućuje i na pjesme „Ne čakaj na maj“ (glazba - Borut Lesjak, tekst - Frane Milčinski; 1957.) i „Vozi me vlak v daljave“ (Jože Privšek, Aleksander Skale; 1958.). Neka bude zabilježeno kako se ovaj slušatelj više ne može odlučiti među izvedbama Anje Rupel iz Videosexa (vinil „Svet je zopet mlad“, 1987.) s jedne strane, i onima od Zlate Gašperšič Ognjanović i Elizabete Betty Jurković s druge (op. Oleg Antonić).


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.