utorak, 7. travnja 2020.

Andreja Kešić | Bijela pjesma


Tvoje ruke.
Kao uginule bijele ptice.
Prstiju ukočenih u predaji.
Zaustavljenih u izdaji.
Dlanova iz kojih su iščupane nade.
Sa stigmama grijehova oca i majke.

Tvoje ruke.
Kao dvije porculanske zdjele.
Prazne i šuplje.
Propuštaju mirise života i zrake želje.
Ne usude se.

Tvoje ruke.
Sa minijaturnim ožiljcima velikih priča.
Hladne su i beskrvne.
Želim ih dahom oživjeti.
Želim ih mokraćom pozlatiti.
Želim ih usvojiti.

Tvoje ruke.
Znakovnim jezikom su zašutjele.
Od pogrešno protumačene igre svojih sjena su se umorile.
Glasom ih ne zaustavljam u mirovanju.
Lice u Ljubavi više ne umivaju.

Tvoje ruke.
Su smrtovnica tvoje duše.
Tvoje ruke.
Su izvor moje nesanice.
Tvoje ruke.
Su gnijezdo moje požude.
Tvoje ruke.
Su koža i kost snage bez volje.

Tvoje ruke.
Prose živo razumijevanje.

Dodirni me.
Čut ćeš prasak tišine.
Dotakni me.
Želim osjetiti samu sebe.

Tvoje ruke.
Moje ne traže.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.