Kolumne

utorak, 3. ožujka 2020.

Snježana Akrap-Sušac | Ispod starog čempresa


“Nemoj se uplašiti, ali tata je imao infarkt. Brat kaže da će biti dobro” – čujem sestrin glas iz slušalice.

“Ja sutra idem doma!” – rekoh odmah. “Nema bezopasnog infarkta!” – dodala sam zabrinuto.

Zračna luka Pleso. Sestra I ja uznemirene čekamo. Ni jednog trenutka nismo dvojile trebamo li putovati. Prijatelj mi javlja da je tata prebačen u drugu bolnicu, gdje će imati bolju njegu. Strah u meni raste.


“Tata, tata, stigla sam!” – zatrčala sam mu se u zagrljaj, grleći ga sretno I veselo. Dva ću mjeseca provesti s obitelji I sada možemo uživati u svom vrtu gledajući more, dok tata peče ribu, priča kako I kada je koju ulovio te ih čuvao za nas. Gleda me. Snažan, veseo, hedonista, presretan što smo se svi okupili. Uz njega nježna mama koja mu prepušta glavnu riječ. Obiteljski ručak. Puno smijeha, pričanja, prisjećanja…

“Dragi putnici! Objavljujemo polazak…” – glas me vratio u stvarnost. Jedva čekam da ga vidim.

Bolesnička soba. Prvi put ga gledam nemoćnog sa suznim očima, na tijelu punom cjevćica. Tihim glasom kaže da je pitao doktora zašto mu to rade, a meni je jasno da žali što je živ I da je odlučio ne boriti se. to me potreslo više od ičega. Doktori su nas uvjeravali da će biti dobro I ja sam htjela vjerovati u to. Rekli su da će za koji dan ustati iz kreveta. Ostale smo samo četiri dana jer smo željele vjerovati da će sve biti u redu. Nikad ga više nisam vidjela. Zakasnila sam za jedan I otada mi više nije važno nigdje stići na vrijeme. Nisam stigla tamo gdje mi je bilo najvažnije, nisam ga još jednom zagrlila, rekla mu koliko ga volim. Zadnje čega se sjećam je velika polumračna soba s puno pacijenata. Vidim samo jednoga. Pozdravljamo se:” Vidimo se uskoro! Adio tata!” – rekoh ne baš veselo.

Prošlo je dvadesetak dana. Bivalo mu je sve lošije. Nije mogao ustati iz kreveta.

Zračna luka Pleso, 3. ožujka 2014. godine. Jučer je umro, prestao disati, prestao živjeti. Gotovo je. A
ja sam kupila kartu vjerujući da ćemo se vidjeti.

Dan ranije, nedjelja, 2. ožujka 2014. godine. Veselo se pakiram iako znam da je tata teško bolestan.

Vidjet ću ga, to mi je važnije od ičega. Dok se on borio za posljednje udahe, ja sam mirno čitala neku knjigu. Na zaslonu mobitela pročitah sestrino ime. Njezin mi plač govori sve.

“Neno, srećo moja, hoćemo li nas dvoje marendati? Kupio sam ti ono što najviše voliš!”

“Stižem!” – veselo sam dotrčala. Mama nam se s prozora smiješi. Poziva da nam se pridruži. Vani je sve toplije pa se povlačimo u kuću, odmaramo, slušamo glasove kupaća s plaže ispred kuće. Nakon par sati ustajemo. Tata kuha kavu, ja serviram sladoled. Budimo mamu I sretno se osmjehujemo jedno drugome.

“Hoćemo li ići?” – prenuo me mamin glas. Stojimo nas dvije pokraj groba ispod starog čempresa na kojemu piše ime moga tate.

“Još samo malo!” – molećivo rekoh. Držeći ruku na hladnom kamenu tiho pjevušim svome tati:
“Prije zore ribari se bude…” Suze. Gledam more i neke druge barke i ribare.

“Je li našao svoj mir ispod starog čempresa?” – pitam se dok uz škripu zatvaramo vrata groblja.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.