Oleg Antonić | Gvozdeni div – Sedefni gnom

Stajalo jezero gorsko,
Kraj njega gradić bijel,
Čuo se danju i noću
S gradića plač i cvijel.
Pitali ljudi: “Ta šta je?
Otkle taj narijek živ?”
Djevojka čami u gradu,
Čuva ju gvozden div.
Krati joj sunce i mjesec,
Krati joj hljeb i zrak,
Gine oj djevojka, vene,
Gusti ju zastire mrak.
Ali gle! jedne se noći
Uspjeni jezera val,
Čudesno čudo je palo
Navlaš pred diva na žal.
Zlatna riba se ljeska
Oči joj alem su kam,
Gvozdeni silnik ju vidje,
Očima bljesnu mu plam.
“Dive, oj gvozdeni dive!”
Reče mu ribica, “čuj!
Zlatnih mi sestrića tisuć
Plovi u jezeru tuj.
Moje ćeš sestrice zlatne
Dobiti, dive moj, sve,
Zlata ćeš nabrati, zlata,
Segni der rukom, nu de!”
Lakomo srce mu zavri,
Brzo dohvatio žal.
Nagnu se, posegnu manit,
Pljusnu u jezera val.
Ljepota djevojka ćuti,
Nestao silnik je klet,
Ljepota djevojka hiti,
Hiti u bijeli taj svijet.
Minule suze i jadi,
Minulo ropstvo i mrak,
Sunce i mjesec joj sjaje,
Krisi ju lagodan zrak.
Kliknulo grlo: “Sloboda
Sunce i život i raj!”
Sunce i život – sloboda!
Jekom se orio gaj.
Ori se goricom, ori
Usklik djevojke živ,
Na dnu pak jezera rđa
Ljuti gvozdeni div.


(August Šenoa; Vienac, 1872.)


SEDEFNI GNOM

Jezero armira hrđa.
Tjeskoba obijeli zid.
Srdžba od sudbe je tvrđa.
Alge zaposjednu stid.

Mjehuri hrle: „Sloboda!“
Ribi se priviđa raj.
Obraštaj snenoga roda
pridneni preuzme kraj.

Predjele tekućeg pijeska
umiri oklopljen bal.
Strpljivo pjenom se ljeska
na nebo uznesen val.

Šaptati: „Zemlja postoji!“
Zvjezdani snatriti svod.
„Zar ondje zrak se ne broji?“
Maštati uspravan hod.

Čovjek se sklopi u školjku
s teško spoznatljivim dnom.
Mnogu mu potajnu boljku
sedefni podjarmi gnom.

Krati joj trajanje cvatnje,
priječi da iznjedri plod;
s otetim talogom patnje
veze ruzinavi bod.

Djevojče mjesto da njiše,
mlađahnu ispleše bol,
sklupčano čami sve više,
gorku gomilajuć sol.

Istinski alem je kamen
potopljen bezdanim snom.
Ruine najmanji znamen
sedefom ocakli gnom.

Poneka perla se sljubi
savez kad sklopi sa zlom.
Željeza gram se ne gubi!
Sav otpad naniže gnom.

Biserja kugle su jamac
drugi da uvijek je kriv.
Vlastito ime za mamac:
Hrđavi diže se Div.

Jezeru vodostaj raste.
Širi se grad ovaj bijel.
Značenje razmrve kaste.
Raspača ga plač i cvijel.

Kriči kormoran: „Ta šta je?“
naziruć pod sobom smrt.
Uzaman kuknjava; traje
sedefast gorostas krt.


(Oleg Antonić; blagodareći Augustu Šenoi)