Večer pada na tišinu
I svjetiljke se pale
Osvjetljujuć njeno lice.
Lice njezino i beskrajno poput mora
Al ipak tek rijeke bez izvora.
Sjaji ona večernjim sjajem
Evo tu dolinom najstarijeg grada.
Lijepom suzom suhog rukavca
Vijuć se tol'ko nježno kao da je stala.
A kad vjetar dođe
Gordo strujeći
Grli njene vale ko strukove žita
I grubo kad mijenja smjer joj toka
Ona ga smiri sjajem najljepšeg oka.
Večer je pala na tišinu
I sakrila suhu nizinu.
Ostala uspomena Lica u pretincu.
Lica beskrajnog poput mora
Al ipak tek rijeke bez izvora.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.