Darko Dautović | Katarina

- Što nije u redu? - prekinula me u ispijanju prvog gutljaja kave.

- Sve je u redu. Čemu pitanje?

- Jedva izlaziš iz sobe. Viđamo te samo za ručkom i kad odlaziš.

- Posao me pritišće, mamo.

- Samo posao?

- A što bi drugo bilo? - izgovarao sam s podsmijehom.

Gledala me bez treptanja, ozbiljna i zabrinuta ne zbog spoznaje nedokučivosti zbivanja u mom svijetu već odbijanja da ih podijelim s njom. Cijeli smo život razgovarali. O svemu. Bila je slušatelj i svjedok, možda i češće nego što bi majka trebala biti. Svjedočila je svim mojim ushitima i padovima od kojih je nisam štedio nehotice joj namećući nelak zadatak nadrastanja životne uloge. Slušala me. Čak i kad bi razgovor postajao monologom kojeg je teško slijediti. Njezina je prisutnost stvarala moje sigurno nebo. Pred Katarinom nisam znao, mogao ni želio šutjeti. Sve do ovog trenutka u kojem nisam znao što reći, jer nisam znao što se zbiva sa mnom. Nisam znao što mislim. Nisam znao imam li osjećaje. Znao sam samo da me sve ono što sam živio kao ćudoređe, kao izvor spoznaje dobrog, prihvatljivog i vrijednog, pokušava rastrgati u kazni što sam se usudio osjetiti živim. Stvarnost mi se pretvarala u metafore, oksimorone, parabole... Pričinjalo mi se da sam uvučen u potpuno stranu paradigmu koja u fragmentima podsjeća na već življene poetike iz kojih sam izlazio sasječen. Prsni koš mi se pretvarao u kavez za nabubrilo srce isprepadano uvijek istom prazninom što ga je proglasila svojim domom. U toj je praznini postojala jedino tišina; praiskon svih rečenica koje će možda jednom biti izrečene kao začetak neke nove poetike koja ne pojmi strah, u kojoj se stvarnost neće ogledati u neologizmima i metonimijama, mjeriti poredbama, već će se samo i jedino živjeti u istinskoj neporecivosti... Možda.

- Nešto nije u redu.

Šutio sam.

- Vratio si se drugačiji nego prije.

Šutio sam.

- Dobro... Idem ja očistiti stubište. Što ćemo za ručak? - ustajala je od stola.

- Upoznao sam nekog.

Sjela je za stol i šutke upalila cigaretu.

Trebalo je proći trinaest dana od povratka da odlučim izgovoriti tu prostu rečenicu koja me progonila svakim milimetrom puta od Kumanova do Zagreba, svakim korakom moje nenadano neprepoznatljive svakodnevice, skrivala se u svim razgovorima, u gutljajima pića s prijateljima, među sviranim tonovima, u dijalozima filmova, u recima knjiga.

Da, vratio sam se drugačiji. Prestravljen.

Majci se lako kaže neistinu, poluistinu, pa i laž. Svako dijete to učini u iluziji straha od moguće kazne, u igri osvješćenja privatnosti ili iz srama svoje naivnosti. Istinu je nemoguće sakriti. Na pola puta do četrdeset i osme godine, ponovno sam bio dijete. Zbunjeno i izgubljeno u kaotičnom mnoštvu što se spotiče o mene, u metežu nejasnoća prenutih iz petogodišnjega sna sirenom uzbune, u njihovu sumanutom trku na obrambene položaje. Njezin pogled i spokoj pomirenosti sa životom prepunim nezaživjelih bajki, postajali su svjetionikom u tami bure što me vitlala.

- Mlada je, mamo. Vrlo mlada.

- Koliko mlada?

- Bio sam mjesec i pol dana u braku s Nives kad je rođena.

Podigla je obrve i zgrčila usnice spustivši im kutove nadolje. Da se barem iznenadila, šokirala se, da je izrekla osudu ili naprosto ustala i bez riječi otišla od stola, razumio bih je. Cigaretom je šutke razgrtala pepeo pepeljarom i tiho uzdahnula.

- Znaš, kad sam ti upoznala oca, bila sam zbunjena. Nisam bila zaljubljena u njega, samo zbunjena. Bilo mi je osamnaest. A on, sedam godina stariji, pa već razveden, ima kćer... Dečko kojega sam silno voljela je emigrirao u Australiju, bez pozdrava. Osjećala sam se kao odbačena krpa, a ni sa kim nisam mogla o tome razgovarati. Baka Juka me strogo zasipala obvezama; nakon što bih došla s posla morala sam se baviti održavanjem čistoće, brinuti o sestrama... Našla bi mi bilo kakvu zadaću da bi me udaljila od osjećaja. S njom se nije razgovaralo o osjećajima. Ne zbog njezina nerazumijevanja, već upravo suprotno - to je bio njezin jedini način borbe protiv osjećaja, ratnička vještina kojoj se poučila u godinama nakon što je tata nestao u ratu. To me razaralo. I tada... - zastala je s osmijehom i pogledala me.

- Rijetka slobodna poslijepodneva sam provodila u parku ispred zgrade i čitala ljubavne romane ili sačuvane poruke mog dalekog dečka koje sam u njima skrivala. Jednog od tih poslijepodneva mi je prišao stariji gospodin kojega sam viđala kako s vremena na vrijeme šeće s psom i bez pozdrava me upitao zašto sam tužna. Usput, taj je stariji gospodin bio tvojih godina. - nasmijala se.

- Sjećam se da sam briznula u plač. Plakala sam pred strancem koji se stvorio niotkuda, o kojem nisam znala apsolutno ništa osim da me primijetio, da je vidio ono što nitko nije želio vidjeti. Pružio mi je rupčić i sjeo na moju klupu. Potrajalo je dok nisam umirila plač. Svo je to vrijeme šuteći sjedio pored mene. I onda sam progovorila. U danima nakon tog susreta nestrpljivo sam čekala trenutke odlaska u park, veselila se kad bih mu vidjela siluetu kako se približava i govorila bih mu sve, sve, sve što se mi se događa, sve što osjećam, ništa nisam zadržavala u sebi. Mislim da sam govorila bez prestanka. Svojim mi je slušanjem, pitanjima, potpitanjima, hrabrenjem i komentarima donosio spokoj. U tim sam trenucima bila ona koja jesam. I to je bilo božanstveno. - ozarila se.

- Bio je šarmantan, pa i lijep gospodin rijetkih bora na licu, svijetlih očiju, prosijede brade, uredno podšišane tamne kose, uvijek u savršeno izglačanom sivom odijelu s prslukom, kravatom, besprijekrono uštirkanih krajeva rukava i ovratnika bijele košulje, ulaštenih cipela. Znalo me nasmijati kad bi podizao šešir na pozdrav, to mi se činilo preuglađenim. Ali, bila sam klinka, ne? - smijala se uspomeni.

- Zaljubila si se, Kato, priznaj. - uspjela me razvedriti.

- Zamalo. Ipak, on je bio gospodin u godinama. Ali, nije on u meni vidio možebitnu ljubavnicu, znaš. To i klinka osjeti, vjeruj. Mnogo godina kasnije sam dočula da je u ratu izgubio obitelj, u logoru. Kći mu je bila mojih godina. 

Zamišljaj susreta sredovječnog mi vršnjaka i moje mlade majke je iz smeđesivih zamućenih tonova sepije postajao jasniji, oštriji, toplih boja kasne jeseni.

- Osim toga, hrabrio me da prihvatim udvaranje tvog oca. Da to bude odluka moga srca, a ne razuma koji me uporno nagovarao da u vezu sa Slavkom pobjegnem iz svoje tuge i nametnutih obaveza. I da, ako tako odlučim, budem uz svog čovjeka bez obzira na sve. Tako je i bilo, kao što znaš. A gospodina više nikada nisam vidjela.

- Znam podosta, ali ovo nisam znao.

Nasmiješila se pokroviteljski, osmijehom učiteljice koja ne otkriva sva svoja umijeća u jednoj lekciji.

- Možda si i ti izgovorio pravo pitanje...

- Ne, mamo. Dobio sam odgovore na nepostavljena pitanja.

- Neću ti govoriti o godinama i svim tim bedastoćama... Dovoljno si star, jasno ti je da...

- Ništa se nije dogodilo među nama, nisam je ni dotaknuo. - zazvučalo je kao obrana. - Jednostavno ne mogu prestati misliti o njoj, a znam da bih trebao, sve mi je jasno, da, znam koliko je mlada, a opet ništa ne razumijem. I bojim se da sam zaljubljen.

Nasmijala se, uzdahnula i pogledala me kao da sam izgovorio najgluplji vic ikad smišljen.

- Zaljubljen, kažeš...

- Ma, sve mi je jasno, a opet mi ništa nije jasno. Imam godine koje imam, dva braka iza sebe, otac sam... Ne razumijem kako mi se to moglo dogoditi s toliko mladom ženom... Koju sam k tomu vidio samo dvaput, proveo nestvarno ugodnu večer u razgovoru, koja me raspametila šarmom, koja je, mamo, toliko inteligentna, toliko, jebiga, zrela u razmišljanjima, koja točno zna tko je, što želi, kamo namjerava ići, koja je toliko sigurna u ispravnost onoga što radi, koja nema nikakvih nedoumica oko svojih odluka... Umjetnica je, mamo; operna pjevačica koja tavori u Makedoniji u kojoj će joj skapati talent, a mogla bi biti čudo...

- Čuo si je kako pjeva?

- Ne. Pričala mi je kolike je pohvale dobila za svoje nastupe. A čuo sam i što drugi govore o njenom pjevanju, koliko je hvale i koliko...

- U redu, u redu... - zaustavljala me. - A što mlada dama osjeća prema tebi?

- Nemam pojma. - srušilo me u stvarnost. - Znam samo da smo te večeri bili nerazdvojivi. Znam kako me gledala, kako me slušala, kako se smijala mojim pošalicama, opušteno odgovarala na izravna pitanja, bila tako...

- ... ona koja jest. - završila mi je rečenicu.

Zašutio sam.

- I što sad? Zatvorit ćeš se ponovno u sobu i sebe? - naježila me pitanjem.

- Tako se osjećam sigurno.

- Gorane moj, ne bježi. - rekla je na pragu čujnosti. - Nema sigurnosti ni života u zamišljanju dobrog i lošeg. Sve što znaš, znaš samo jer si ta znanja iskusio, nisi ih čitao, ni slušao niti gledao. Da je boljelo, to jako dobro znamo... Ali te je dovelo ovdje, da ponovno imaš priliku osjećati. Bojiš se još jedne povrede, zar ne?

Znala je odgovor.

- Povrijedit će te. To znaš. - rekla je gotovo tužno.

- Ne može me povrijediti ono na što sam unaprijed spreman.

Ustala je bez riječi, pomilovala me pogledom, spremila cigarete u džep stare tvorničke kute i krenula čistiti stubište. Ostavljajući me u rečenici koja je postala predskazanje.