srijeda, 19. veljače 2020.

Denis Kožljan | Najljepše


osjećam se kao
lebdeća vila
sada, ovog trena
dok gledam kroz
staklo zime koje
nema, pahulje što
ne poznaju veljaču,
tek dim suklja iz
susjedovog dimnjaka,
onako, ne baš iz
potrebe,
čemu se čuditi i načuditi,
kad to priroda pobunila
se protiv razbojnika,
uzeli joj dušu,
učinili je nesretnom,

prljavom i gladnom,
trebala bi krenuti u dan,
a kako… lijena sam,
možda mi i tijelo gori,
kičma pati, razgovaram
sa nekim slikama prošlosti,
no, možda bolje ne jer suza
odmah sklizne niz umorno
lice i priča dobiva nezasluženi
kraj.....

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.