Kolumne

utorak, 11. veljače 2020.

Miljenka Koštro | Otvarajući zavjetni kovčeg


(Krešimiru Šegi )

Držim u ruci knjigu
otvaram je
poetske slike složene
tihe, smirene, stabilne

Molitva:

u katedrali od vatre
ispred podignutog Boga
riječi lagane i čiste
kroz stanje duša
rastu do zida boli

Prolazim kroz ove odaje
svijetle i tamne
Vjerodostojno
kapaju mi riječi
na bijeli papir
same od sebe:

...njemu je ovdje dobro
on grli stećak u vinogradu
u jednom trenutku se pita
što ću od tolike svjetlosti
uspinje se uz brdo
s vremena na vrijeme otvara uspomene
sanja o odlasku i povratku...

Pjevajući o smislu trajanja
sabire sveto i svjetovno
u labirint riječi

u ZAVJETNI KOVČEG

Zatvaram knjigu
dovršavam pjesmu
čujem mu glas

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.