Miljenka Koštro | Otvarajući zavjetni kovčeg

(Krešimiru Šegi )

Držim u ruci knjigu

otvaram je

poetske slike složene

tihe, smirene, stabilne

Molitva:

u katedrali od vatre

ispred podignutog Boga

riječi lagane i čiste

kroz stanje duša

rastu do zida boli

Prolazim kroz ove odaje

svijetle i tamne

Vjerodostojno

kapaju mi riječi

na bijeli papir

same od sebe:

...njemu je ovdje dobro

on grli stećak u vinogradu

u jednom trenutku se pita

što ću od tolike svjetlosti

uspinje se uz brdo

s vremena na vrijeme otvara uspomene

sanja o odlasku i povratku...

Pjevajući o smislu trajanja

sabire sveto i svjetovno

u labirint riječi

u ZAVJETNI KOVČEG

Zatvaram knjigu

dovršavam pjesmu

čujem mu glas