On je na poslu, u stanu si sama
Spakirane stvari u hodniku stoje
U glavi još ječi sinoćnja galama
Na crte pod okom nanosiš boje
Žena iz zrcala nepomično zuri
Ne želiš ju pogledat ravno u oči
Nećeš dopustit da opet te zbuni
Uzalud se trudiš, danas ću poći
Napuštaš odraz, opsjenu gasiš
Kolebanja više ne smije biti
Prebireš kaput, cigaretu pališ
Izvija se dim kroz sunčane niti
Zamišljeno gledaš buđenje grada
Utapaš misli u prazninu trenutka
Ne daš da nježnost izda te i svlada
Želiš da svaka dvojba se ušutka
Zgnječi taj opušak, sjećanja već bruje
Sve ovdje vabi da u prošlost zađeš
Odnekud iz stana poruka se čuje
Na stalku ogledala mobitel nađeš
Bez imalo krzmanja poruke brišeš
Sve njegove isprike napamet znaš
Kod zadnje zastaneš; drhtavo klikneš
Zapretanoj ranjivosti priliku daš
Prokleta varka iz ogledala te kori
Slomljena iluzija samilosti gladna
Ukočenim usnama uplakano zbori:
Zar na te ćeš riječi ostati hladna?
Odlučnost korača po ivici sloma
S obje je strane spoznajna tama
"Mama, ovaj vikend doći ću doma
Željela bi samo malo biti s vama."
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.