nedjelja, 9. veljače 2020.

Darija Žilić | Crna rupa





Jučer se nisam niti pomakla
Uho je bilo napola začepljeno,
Tijelo se opružilo na rijeci,
Plutam tako danima.
Da izađem, vjetar bi me ranio,
Bacio na tlo, plamen bi se ugasio,
I začas bih bila u rupi.
Cestom se vuku repovi tuđih priča,
Na izlasku iz grada još čeka autobus.
Metafizički dodiri se raspiruju u zraku,
Srce mahnita, sluh odbija istinu.
Samo crna rupa čeka svoj plijen
Tu neostvarenu emociju.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.