NAJAVA POEZIJE NAGLAS. HRVATSKI BOG AMOR SUTRA U 22 NA 3, PROGRAMU HRVATSKOG RADIJA. UVODNI TEKST IRENE MATIJAŠEVIĆ:
Tomislav Domović: "Hrvatski bog Amor" Vrlo jak naslov rukopisa poezije Tomislava Domovića "Hrvatski bog Amor", parafraza Hrvatskog boga Marsa, znak je povećane pjesničke ambicije afirmiranog i nagrađivanog hrvatskog pjesnika. Iako najbolji u ljubavnoj poeziji, on je prešavši na temu domovine i duhovnosti, i svojevrsnog križa koji se stalno spominje u pjesmama, ostao zapravo vjeran sebi, svojoj temeljnoj poetici jednostavnog izričaja, poetici koja nije zaljubljena u sam jezik, nego vjeruje da jezik govori nešto bitno o stvarima, da nije izgubio sponu sa stvarima i otplutao u igru samih označitelja.
Domović je iskren,otvoren do kraja, i nadasve slobodan.
Poneki pjesnici moraju pisati po izvanjskom nalogu, ali to nije slučaj s ovim pjesnikom. Njegova je snaga u mudrosti njegovih izričaja i ponekim iznenađujućim lucidnostima, ali koje su vrlo ekonomično raspoređene. Ni lucidnost nije sama sebi svrhom. I kad ogolimo što je zapravo svrha ovog pjesnika, dolazimo ipak do toga da se on obraća Bogu. Nije to religiozna lirika u nekom očekivanom smislu riječi; to je poezija u kojoj se duhovno postojanje i duša, kao takva, svjedoči vrlo neposredno, i zapanjujuće svježe i originalno.
Domović na jednom mjestu kaže da treba "izbrisati razloge za plakanje, s duše ogoliti meso." Ili, na drugom mjestu, "izbrisat će se da sam bio Hrvat, bit ću duša". Domović kaže i da su mu sva mjesta u svijetu gotovo podjednako draga, da je stanovnik svijeta, te da bi mogao na neki način živjeti u oblacima. A u pogledu svrhe njegovog pisanja, ako smo zaključili da je to odmak od mnogih poznatih i već viđenih poetika, ostaje nam samo pomnije pročitati Domovićeve pjesme jer on u njima daje odgovor na pitanje zašto piše. Zapravo je to odgovor na pitanje kome piše. Domović kaže: "Bože vrati mi pjesmu/ vrati mi onu pjesmu koju sam ti dao na čitanje/ prije nego sam išta zapisao". Ponekad je teško izlučiti ono temeljno razlikovno obilježje Domovićeve poezije.
U ovom trenutku to je apsolutna posvećenost "riječi" kao sponi s ljudskim duhom, riječi koja je čvrsto spojena sa svijetom i iz koje je svijet možda i nastao. Vjera u riječ, odnosno u jezik kao sredstvo spoznaje i mudrosti te velika neposrednost u svjedočenju vlastitog duhovnog puta, to su glavne odlike nove Domovićeve poezije. A na kraju, pišući i svoj epitaf, pjesnik zaključuje: "Neće te pitati kako si živio/ Neće te pitati kako si umro/ Pročitat će tvoje pjesme/ Znat će da nisi živio/ Znat će da nisi umro."
Tomislav Domović: "Hrvatski bog Amor" Vrlo jak naslov rukopisa poezije Tomislava Domovića "Hrvatski bog Amor", parafraza Hrvatskog boga Marsa, znak je povećane pjesničke ambicije afirmiranog i nagrađivanog hrvatskog pjesnika. Iako najbolji u ljubavnoj poeziji, on je prešavši na temu domovine i duhovnosti, i svojevrsnog križa koji se stalno spominje u pjesmama, ostao zapravo vjeran sebi, svojoj temeljnoj poetici jednostavnog izričaja, poetici koja nije zaljubljena u sam jezik, nego vjeruje da jezik govori nešto bitno o stvarima, da nije izgubio sponu sa stvarima i otplutao u igru samih označitelja.
Domović je iskren,otvoren do kraja, i nadasve slobodan.
Poneki pjesnici moraju pisati po izvanjskom nalogu, ali to nije slučaj s ovim pjesnikom. Njegova je snaga u mudrosti njegovih izričaja i ponekim iznenađujućim lucidnostima, ali koje su vrlo ekonomično raspoređene. Ni lucidnost nije sama sebi svrhom. I kad ogolimo što je zapravo svrha ovog pjesnika, dolazimo ipak do toga da se on obraća Bogu. Nije to religiozna lirika u nekom očekivanom smislu riječi; to je poezija u kojoj se duhovno postojanje i duša, kao takva, svjedoči vrlo neposredno, i zapanjujuće svježe i originalno.
Domović na jednom mjestu kaže da treba "izbrisati razloge za plakanje, s duše ogoliti meso." Ili, na drugom mjestu, "izbrisat će se da sam bio Hrvat, bit ću duša". Domović kaže i da su mu sva mjesta u svijetu gotovo podjednako draga, da je stanovnik svijeta, te da bi mogao na neki način živjeti u oblacima. A u pogledu svrhe njegovog pisanja, ako smo zaključili da je to odmak od mnogih poznatih i već viđenih poetika, ostaje nam samo pomnije pročitati Domovićeve pjesme jer on u njima daje odgovor na pitanje zašto piše. Zapravo je to odgovor na pitanje kome piše. Domović kaže: "Bože vrati mi pjesmu/ vrati mi onu pjesmu koju sam ti dao na čitanje/ prije nego sam išta zapisao". Ponekad je teško izlučiti ono temeljno razlikovno obilježje Domovićeve poezije.
U ovom trenutku to je apsolutna posvećenost "riječi" kao sponi s ljudskim duhom, riječi koja je čvrsto spojena sa svijetom i iz koje je svijet možda i nastao. Vjera u riječ, odnosno u jezik kao sredstvo spoznaje i mudrosti te velika neposrednost u svjedočenju vlastitog duhovnog puta, to su glavne odlike nove Domovićeve poezije. A na kraju, pišući i svoj epitaf, pjesnik zaključuje: "Neće te pitati kako si živio/ Neće te pitati kako si umro/ Pročitat će tvoje pjesme/ Znat će da nisi živio/ Znat će da nisi umro."
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.