Lidija Barić | Riječ, dvije o meni

Obična sam poput ruke na ramenu
stranca koji traži utjehu
i kao golubica pored repa paunova –
toliko sam obična.
Obična sam poput jednozrne pšenice
što vjetar je savija do zemlje svojim zviždukom.
A kako li je tek obično moje tijelo –
poput večeri danu
i smrtnosti bezdanu.
Poput kamena u gori
i grebena u moru.
Obične su i moje misli.
I moje su pjege sasvim obične.
I grudi moje i mlijeko njihovo.
Moje noći i crnina njihova.
Moja je prošlost obična.
I moja mladost.
I svi moji životi.
Obični su koraci moji i staza njihova.
Sve ono što je moje
i što mislim da mi pripada.
Moj udah.
Izdah.
I nitko nije vidio ništa običnije – kažu.