bilo je to kao zadah nekog podruma
taj vjetar koji sam osjetio silazeći
prema dnu grada nakon što mi je bilo
dano žvakati svojim vlastitim plombiranim
zubima užinu prijatelj vjetrovito vrijeme
puhao je sa sjevera a moje lice
primalo je puni udar te nepravedne studi
od koje sam se morao tješiti u toplim
barovima gdje hladno i teško pivo
učini da se moje tijelo slučajno ožulji
218.
u drugima koji trpe istu stud
ja nalazim krajnje komičnim taj način
na koji oni vrše spajanje
primjeraka naše ljudske vrste
licem u lice uzduž zidova oni ostaju
s čašom u ruci posađeni gledati se
jesu li sretno ili nesretno posađeni
licem u lice oni se gledaju u tišini
tako iznenađeni svojom ljudskošću
tako
da zaboravljaju studen koja ih bombardira
219.
ako je hladnoća ikad suviše oštra
mi kartonom prekrivamo naše prozore
rastežemo po našim vratima prekrivače
da bi spriječili stud da uđe unutra
i da pusti možda da popucaju
naše stare cijevi koje nam donose vodu
što se tiče nas samih sklopljenih poput škara
u našim foteljama očekujemo da se dogodi
taj nalet studeni i da jedno ljepše vrijeme
nas ispravi i otkloni naše grimase
220.
uz taj zid koji daje sjaj toj sobi
nalaze se moje knjige i po tome moj krevet
u kojem ja spavam kako mi se čini
ili radije ja pokušavam spavati
po tom vremenu koje je toliko zahladilo
temperaturu u našoj kući
da ja moram nagomilati pokrivače
na svom krevetu da bih se bolje odupro studeni
i utrpavajući pod njih svoju tjelesnu
strukturu čekam povratak njenog kralja
221.
njenog kralja? kojeg kralja? što hoćete reći?
da je moja tjelesna struktura u nedostatku
jednog kralja koji će ju držati u svom kraljevstvu
sve dok ona ne zaboravi što joj to nedostaje
to jest više ne osjećati ta sidra
koja ju ponižavaju i tjeraju da posrće
ondje pod tim pokrivačima obnovljeni
grijeh sna odnosi me
kroz čudne crne hodnike sve do
mog kralja koji mi smješeći se otvara svoja vrata
222.
snijeg nam je vratio raskoš
snijeg na krovovima snijeg na granama
ove noći padao je posve polagano
snijeg ove noći u tišini
je došao ublažiti jaku smrzavicu
pod kojom smo živjeli zgrčeni o sniježe
pod tvojom studenom bjelinom stud
se ublažila i pogled raskoši je zasijao
život mi je iznanada postao zamkom
delikatna dražest u tvojem srebrenom prahu
223.
čemu služi masakrirati svoje vrijeme
crnim mislima ako snijeg
može pokriti bjelinu ove bare
zamrznute do dna s kojeg gmižu grozne
blatnjeve životinje? zle zvijeri
spavajte na dnu te smrznute bare
pokrivene snijegom čiji lagani
životni ogrtač raduje pogled
ah! kad biste vi mogle ne potonuti više
na dno te bare muljave i crne!
224.
malo po malo mi pristižemeo k vremenu
u kojem treba završiti ovu poeziju
započetu prošle godine u vrijeme
kad je led također gospodovao
nad zemljom kad se ona stavila
da mi uroni u uzbuđenje moj zanos jer
ja sam slučajno ukrstio pogled
za koji sam povjerovao da će me spasiti
ah! kako je ljudsko srce strašljivo
i kako se lagano dopusti sputati
225.
jer spas za čovjeka nije nikako
drugdje do li u grudima očevim
čija se nekad nerazumljiva grud
otvorila da bi porodila ovu zemljinu
kuglu čija pećnica degenerira
sve do ove kore gdje živi naš slučaj
očekujući da nemamo prekid da u toj
izuzetosti mi činimo svoje zahvalnice
jer mi ne poznajemo drugi čovjekov
slučaj nego na tom plutajućem glibu
226.
pogledajte ih grupirane kao životinje
kako se smiju usprkos svojoj starosti
i bolestima kojima je njihov skelet
potpuno deformirao njihove stare hrskavice
su se sljepile njihovo zemaljsko putovanje
dolazi svom kraju i usprkos tome njihovo lice
je prekriveno jednom čudnom grimasom
jedinstvenom u cijelom životinjskom carstvu
smijeh smijeh sa svojom naprslinom
otvara njihovo lice i tjera njihovo zlo
227.
i reći da nad njihovom glavom nebeska
volta se otvara poput ogromnog
lijevka u kojem galaksije prevaljuju svoju cestu
povlačeći super-nove i pulsare
na milione i milijarde! a da to ne znaju
oni ostaju za svojim stolovima i ispijaju
svoje rakije oni se zadovoljavaju pričama
kao gnomi pucaju od smijeha
ah! milosti nebeska nek ni jedna mračna stvar
u njima ne potraje u momentu kad budu umirali!
228.
ja sam se dugo vremena izležavao opružen
na svom krevetu sanjajući o vremenu koje prolazi
poput rijeke Meuse čiji veliki krevet
daje njenoj vodi da protječe prolazi
sivkasta između obala nikad puštenih
da ju osjećaju kako struže mene osobno
struže trošenjem poeme
ja se ne prepuštam njenom pjevanju
jer što činiti u zimu kad me ništa ne voli
osim vremena koje me drži opčaranog
229.
kojom li brzinom ono prolazi?
jutru ću dati nekoliko sati
(škola me naime vratil u razred
bučnih gimnazijalaca) po tome dolazi sat
da se pravi siesta i već blijedost
dana se degradira vrijeme prolazi protječe
a da se moja duša nikad ne pusti
biti izlizana živahnom snagom
rijeke čija opora kretnja čupa
sve ono što hoće sputati njenu snagu
E P I L O G
230.
trublje smrti zazvonite zazvonite
i uzbunite sve što živi na zemlji
da svemu tako pojačate spoznanje
da ovdje sve mora završiti u prahu
koji puše prema opasnom zjapu
Slučajnosti i Nužnosti
jer to što smo uopće postojali
to je zahvaljujući tim dvama glupim
koraljima koji nam nisu dodijelili
život za drugo osim da nas vrate u ništavilo
Prijevod na hrvatski: Tomislav Dretar
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.