nedjelja, 8. prosinca 2019.

Gordana Malančuk | Miro Morović: "Djeca slijepoga kovača"


Iskreno, pošto su se oko ove knjige lomila koplja, vrijeđalo, omalovažavalo, čisto me strah uopće i objaviti ovaj osvrt, ali prije nego ga počnete čitati, savjetujem vam da preispitate svoja razmišljanja o pravom prijateljstvu; dal' vam je prijatelj koji vas laže, il vam je prijatelj onaj koji vam istinu kaže. I da, odmah upozorenje.

Pošto moram opravdati svoje mišljenje, osvrt će biti pun spoilera, tako da ne bude nismo znali. Zato, tko ima problema s tim, zaobiđite ovaj post. Sada kada sam dala jedan odličan savjet i izdala upozorenje, možemo početi.

Knjigu sam zamijetila u jednoj književnoj grupi gdje ju je osoba koja je napisala objavu nahvalila na sva usta. Kako skupljam knjige domaćih autora, pogotovo onih neafirmiranih (jer nikad ne znaš kakvo zlato bi se tu moglo kriti), nisam bila lijena pa sam se odmah javila autoru u inboks, i voila, knjiga mi je na polici. No, čekala je red jer ne stignem čitati toliko koliko kupujem.

Na čitanje sam se odlučila nakon nemilog događaja vezanog uz ovu knjigu čiji zaključak je bio da se o njoj smije pisati samo sve najbolje jer napadani su oni koji su rekli bilo šta loše o njemu. Nakon čitanja, mogu reći samo svoj dojam o knjizi, ono dobro, ali i ono loše. Pa da krenemo.  

U izmišljenom gradu Shalow Lake Cityju omeđenog četirima jezera, negdje u Americi, bez traga je nestalo devet osoba koje, naizgled, ne povezuje apsolutno ništa. Andrew Frame, inspektor, pardon, viši inspektor krim policije uz pomoć novog i perspektivnog partnera, inspektora Rogera Stewarta istražuje slučaj samoubojstva 19-estogodišnje Nancy Kowalski koja za sobom ne ostavlja oproštajnu poruku, nego papirić s 5 imena. Andrew Frame (ponavljanje imena je namjerno), čovjek u srednjim četrdesetim, omražen u policijskim krugovima, ubrzo zaključuje da su Nancyno samoubojstvo i tajanstveni nestanci međusobno povezani čim prva osoba s popisa nestane. Šef policije John D'Angello, odlučuje Andrewa staviti na slučaj jer par inspektora koji je na nestancima radio, tapka u mraku, a njega pritišću čelnici, gradski moćnici, novinari i javnost optužujući ih za nesposobnost. (Ovo dobro zapamtite što sam napisala, trebat će vam). Također, Andrew Frame kroz cijeli slučaj istrage, suočava se s vlastitim demonima iz prošlosti zbog kojih ga u policiji nitko ne voli.

S druge strane, na vlastitu inicijativu zbog želje za osvetom, starija sestra Nancy Kowalski, Julia uz pomoć svog dečka Martina i dvojice prijatelja Jonathana i Dylana, kreće u vlastitu istragu kako bi dokazala da za sestrino samoubojstvo postoji krivac. Svi oni, upleću se u mrežu misterioznog poretka koji sebe naziva „Djecom slijepoga kovača“. Opasna igra razotkrivanja, dovest će svakoga u životnu opasnost gdje ne možemo odgonetnuti tko će ostati živ, a tko ne.

Čini se ovo zanimljivo štivo za sve one koji vole kriminalistički triler koji zalazi u sfere okultnog, i preispituje granice sadizma. Moram priznati, i meni je bilo zanimljivo, tj. onaj dio gdje krimi roman prelazi u triler. Zašto? Pa roman ima mane, a jedna od njih - najveća - poništava skoro sve napisano u prvih 200 stranica. Sada da objasnim.

Čim sam počela čitati, morala sam razdvojiti domaće od stranog: strani grad, strana imena i slijedio je switch mode u glavi. Okej, selim se u Ameriku i sve funkcionira, osim... prva mana; konstantno ponavljanje imena Andrewa, D'Angella, Rogera... Ne znam jel' autor ima problema s pamćenjem imena pa je ovo ponavljanje namjerno, ili jednostavno ne zna kako i kakve zamjenice uvrstiti u pisanje. Zatim je bilo nekakvo poigravanje inspektora koji su pokušavali dokazati čiji ured više smrdi (da, dobro ste pročitali) kao da je riječ o djeci koja pokušavaju dokazati čiji je otac jači ili tko ima veći... visuljak. Pomalo djetinjasto. Pa, priča oko Andrewove prošlosti koju nam autor priča na kapaljku gubila je napetost jer mi je roman u prvih 250 stranica nekako razvučen, a neke greške u pisanju (ne znam jel' do autora ili lektora) ometale su mi koncentraciju. Druga mana je ta što je autor smjestio radnju u milijunski grad u Americi, ali nije postigao taj neki osjećaj veličine jer do samog kraja gdje samo usputno spominje još neke policijske postaje, u centru pažnje je samo taj jedan kriminalistički odjel i ne spominje se suradnja s ostalim policijskim postajama. Isto tako je radnju mogao smjestiti u moj grad od 15 tisuća stanovnika pa bi barem po opisanim detaljima istrage i policijskog ustroja dobio realniju priču. Jedan dio romana kada je mladi inspektor bio onesviješten i drogiran me naživcirao u potpunosti zbog čega sam umalo odustala od čitanja. Ali ja mazohista, i zbog komentara da roman treba pročitati do kraja za potpuno oduševljenje, nastavila sam čitati. I, došla sam do dijela kada je roman prešao u triler negdje blizu 300-te stranice. I tek onda je postao dobar, napet i zanimljiv. I tek onda dam počela uživati u čitanju.

I onda ŠOK! Ne pozitivan, bez brige. Autor je došao do dijela kada nam polako objašnjava tko su „djeca slijepoga kovača“, koji im je cilj, kako su nastali i sve to, da bi u objašnjenju stajalo: zato u policiji tapkaju u mraku jer su i njihovi čelnici umiješani, zato javnost ništa ne zna, zato se uz pomoć gradskih moćnika sve zataškava... i ja ostala paf. Kako molim?! Ovo je tek dio objašnjenja djece kovača, ali je u potpunoj suprotnosti sa skoro svime do tada napisanim jer priča započinje upravo s cijelom hajkom javnosti, pritisaka gradskih otaca... Što više razmišljam o tome, imam dojam da je autor pisao dva romana usporedo i ni jedan ni drugi nije znao završiti pa ih je spojio u jednu cjelinu. I opet me čekalo još stotinjak stranica, čisto da vidim kako će se sve završiti i taj dio je najbolji - ako zaboravimo prvih skoro 400 stranica, a pošto se šuška o nastavku bilo bi dobro da autor više pripazi na detalje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.