Danijel Špelić | Thomas Harris: Hannibal

Slavni pisci bi ponekad stvarno trebali pripaziti kada pričaju o tuđim romanima jer ozbiljno posumnjam da znaju što točno govore. Mislim, veliki, debeli ček je u pitanju, to svi znaju, ali čak me ni jedan takav ne bi mogao natjerati da stavim svoje ime iza pozitivnog komentara na lošu knjigu. Stephen King (opet on - iskače kao iz paštete u posljednje vrijeme u ovim tekstovima) je izjavio kako je „Hannibal“ jedan od dva najstrašnija romana koja je čitao u posljednjih... nemam pojma, godina,  otkako je počeo pisati. Prvi je „Egzorcist“, koji jest strašan roman, to mu dajem za pravo, i ovaj naslov, što je glupost. Ili je King primio veliki debeli ček da to izvali u svrhu reklame ili stvarno ne zna što je dobar roman. Mislim, još bih razumio da je to rekao za „Crvenog zmaja“ ili „Kada jaganjci utihnu“, ali Hannibal je školski primjer lošeg romana koji može biti strašan samo onome tko nikada ništa nije čitao. To je... doslovno sranje od romana i, bez brige, proći ćemo sve stavke dnevnog reda, kao na sjednici Sabora, jer ja sam pomalo seronja koji voli istaknuti mane onoga što je stvarno loše.

„Crveni zmaj“ mi je u prvih pet najboljih romana koje sam ikada čitao. Tehnički, Jaganjci su odmah iza njega jer to je strašno dobar roman, no Zmaja sam čitao prvog i znate kako se kaže, tko prvi, njegova djevojka, tako je i veća naklonost ostala na njemu.

Ovo je za svoje vrijeme bio ponešto revolucionaran uradak jer je na velika vrata uveo serijske ubojice, BAU-jedinicu iz FBI-ja, psihološko profiliranje i razmišljaj-kao-ubojica način. Harris je radio s FBI jedinicom dok ista još uvijek nije bila čak ni službeno priznata, temeljeći glavnog junaka, Johna Crawforda, na stvarnom liku, Johnu Douglasu, kojeg se može vidjeti u seriji „Mindhunter“. Danas svako piskaralo ima serijske ubojice i profilere u radnji. Roman je imao autentičnost, sjajnog glavnog lika, opasnog protivnika koji nije bio čisti psiho i, naravno, minijaturu Hannibala Lectera kao opasnog serijskog ubojicu. Roman bez mane... Jaganjci djeluju kao produžetak Zmaja jer se pojavljuje dosta istih likova, te također funkcioniraju sjajno kao zaseban roman, kojeg vode novi likovi. Autentičnost je ono što se ovdje naglašava jer u ta dva romana serijski ubojice nisu obični koljači s kojima se popunjavalo stranice nego sjajno razrađeni likovi. Lecter je, pametno, opet ostao u pozadini, s time da je dobio malo više prostora nego u Zmaju i to je funkcioniralo sjajno. Na scenu stupa Hannibal i, čovječe, što su stvari tu otišle u tri lijepe... Naravno, filmovi su popularizirali romane, pogotovo Jaganjci, i nastavak je bio logična stvar. ALI, ako mislite da G.R.R. Martin sporo piše, Harris je stepenicu više od njega. Trebalo mu je 11 godina da napiše nastavak. Što je okej, čovjek nije pisac koji živi za to da štanca svake godine novi roman, a kako su prva dva nastavka imala odličan pedigre, Hannibal je trebao biti nešto izvan serijsko. Pa, sasvim sigurno jest, to mu priznajem. Odakle početi? Tu je toliko stvari pogrešno da me glava zaboli dok pokušavam stvoriti nekakav privid reda. Idemo odmah od glavnih likova.

Hannibal Lecter je kroz godine postao društvena ikona, prepoznatljiv lik kojeg su se svi bojali. Što napraviti s njim? Pretvoriti ga u pozitivca. Da, Harris je išao čudnim putem, lika koji je funkcionirao zato što je bio sporedan pretvoriti u glavnog. I Lecter je ovdje fensi-snob-seronja. On uživa u umjetnosti, umjetničkim djelima, finim jelima i općenito u životu. Harris se nabacuje imenima poznatih lokacija kao da baca bombone, La Vila ova, La Vila ona... samo da pokaže kako je Lecter svjetski čovjek bogatog ukusa i kako zna razna fensi-snob-sranja. Lecter je svjetski poznati ubojica, kojeg traže svi, pa onda i još malo ljudi, on ima šest prstiju na jednoj ruci (detalj koji se nije pojavio u filmu) i prepoznatljiv je kao i sam Anthony Hopkins, ali, opet, evo ga u Italiji, šeta se uokolo bez ijedne brige na svijetu. Čak dobiva posao u nekakvom fensi-muzeju gdje je provjera stroga i rigorozna. Lecter je ovdje gotovo James Bond; fin, uglađen, čovjek koji je toliko cool da ga svi gledaju, dive mu se i pričaju o njemu.

Clarice Starling. FBI početnica iz Jaganjaca je ovdje (radnja se događa samo sedam godina nakon radnje prošlog romana) je opasna agentica, veteran koji voli pucnjavu i akciju i koja je nešto kao nadrkana mušterija u poštanskom uredu koja samo traži probleme. Ne baš, jel'te, ali dođe blizu. Ona bez treptaja oka ustrijeli ženu koja drži dijete u rukama jer je tako dobra i opasna - kužite? Jodie Foster je odbila ponoviti ulogu kada se snimao nastavak filma jer je rekla - da lik Clarice u njemu nema veze s onom iz prošlog romana - i bila je u pravu. Ona je ovdje muškarac samo što je žena, takva legenda u FBI-ju da ju svi gledaju s divljenjem. ALI, karijera joj ne ide baš sjajno (ubijanje ljudi na javnim ulicama ima takav učinak) i tu dolazimo do glavnog zapleta našeg romana.

Jedna od Lecterovih žrtava je preživjela i ona hoće osvetu. On je bizarna kreatura koja voli malu djecu i nema lica jer ga je odrezao i bacio psima na Lecterov nagovor. I plan mu je sjajan; uhvatiti Lectera i baciti ga divljim svinjama da ga pojedu. Mislim - što, kako, zašto? Kako uhvatiti Lectera (koji se nimalo ne skriva, ali, eto...)? Baciš mu mamac jer se Lecteru diže na Clarice, pa tu sada imamo političke igre gdje Clarice postaje nešto kao javna žrtva i Lecter će, kao pravi vitez u sjajnom oklopu, doći u spašavanje. Jer Lecter je sada humanitarac. U sljedećem romanu (kojeg nikada neće biti jer Hannibal: Postanak je još gore sranje od ovoga - teško za povjerovati, ali istinito) će sigurno biti vegetarijanac jer je to politički korektno. Roman prati i nekakvog zgužvanog inspektora u Italiji koji skuži Lectera i hoće ga uhvatiti poradi velike nagrade. Radnja ne vodi nikuda, samo se nabija broj stranica i završi se grafičkim ubojstvom. Radnja prati i sestru negativca (nabildanu ženu koja je opisana kao Hulk) oko toga da želi bratovu spermu da oplodi svoju družicu jer žele nasljednika obiteljskog carstva. Roman vuče noge gdje god stigne. I kraj. Oh, kraj. Clarice i Hannibal postaju ljubavnici, putuju svijetom, obilaze opere i valjda spašavaju mačiće s drveća. Ozbiljan sam kao srčani udar - Clarice i Hannibal postaju ljubavnici i... živjeli su sretno do kraja života?

Ovo se čini kao da je pisao netko iz sjene, nikako Harris. Umjesto bogatih detalja iz prva dva romana (tri, ako ćemo pravo, jer „Crna nedjelja“ je isto dobar roman iako nije dio serije o Lecteru) ovdje dobivamo tek natuknice, brze, kratke i monotone opise. Roman se gotovo čita kao filmski scenarij, toliko je jednostavan. Radnja je u najmanju ruku grozna jer prati nekoliko rukavaca i nijedan nije zanimljiv, kao ni nešto posebno dobro razrađen. Dobar komad je jednostavno cirkus nakaza; od glavnog negativca, preko njegove sestre, do likova koji su toliko kartonski da djeluju kao da su tamo samo da postoje. Lecter je nešto kao pozitivac jer ubija samo one koji su to zaslužili (Harris je zaboravio sve one žandare i doktore koje je poubijao u Jaganjcima - valjda su svi bili prikriveni pedofili) i uopće nije jeziv. Harris ga obožava, likovi ga obožavaju, čitanje nekih dijelova dođe gotovo kao bacanje Harrisove drkice na to koliko mu je lik postao popularan. Radnja ima neke podsjetnike na prošli roman i umjesto da to bude kao mali naklon čitateljima, ustvari ispadne otužno jer odmah u sjećanje prizivaju bolji roman. Clarice je neprepoznatljiva u istoj mjeri kao i Lecter; od obične djevojke koja je bila ponešto naivna i neiskusna, ali inteligentna, ona je postala gun-ho veteran, ljubitelj akcije, pa čak i ubijanja. Još uvijek ima taj neki poriv da uhvati Lectera, što je tek sjena stare Clarice, i to još prolazi do onog dijela kada se u završnici njezin lik izbaci, Lecter kao *ebeni super junak spasi dan i onda oni završe zajedno, gdje mu ona prvo ponudi svoju cicu da se fino napapa - stvarno ne izmišljam ta sranja, to je doslovno u romanu. Toliko su van karaktera da stvarno sumnjam da je ovo napisao netko drugi. Kraj je običan šok-način da se napravi kontroverza. Ništa više od toga. Ljepotica i zvijer. Lecter je dobio malu pozadinu, neki vojnici su mu pojeli sestru pa sada on - jede ljude jer nema pametnijeg posla? Mislim, nigdje nikakve veze. Kao da prva dva romana s jasnim činjenicama ne postoje. Ali, hej, Harris je dobio veliki debeli ček za ovo, ljudi su uglavnom bili nezadovoljni (trebali su čekati Hannibal: Postanak da onda tek vide što je pravo sranje) i ovo je, iskreno, otužno. Harris je bio strašan pisac koji je sa samo dva romana imao triler scenu u svojim rukama, konkurencija mu nije bila ni blizu. Ovako... pa, rezultati su pokazali da čak ni originalni autor ne može nadmašiti samog sebe već samo ići prema dolje, pogotovo kada postane žrtva uspjeha vlastitog lika.