Kolumne

subota, 7. prosinca 2019.

Riki | Da kako sam


Koliko poznajemo jedni druge? Često se to pitam, jer sve češće mislim kako i sebe nisam dobro upoznala. I to zaista mislim. Dok šetam sama uz more, najradije u neki plahi predvečernji sat, koliko god želim otpustiti čeznutljiva pogledavanja unazad, u prošlo svršeno vrijeme, srce ne sluša, već upravlja moj pogled na sva ona, samo meni dragocjena mjesta.

Dobro mi je poznata uzaludnost takvog samouznemiravanja, jer osim potištenosti i osjećaja promašenosti, zaboravim i sve ono lijepo što ne bih smjela zanemariti.

Dok hodam ulicama grada, promatram prolaznike i grupiram ih na sretne i nesretne. One koji visoko dižu pogled uspravnih leđa, gledaju u budućnost prepunu darova njima namijenjenim, držim sretnima. One pogrbljene, pogleda uperenog u pločnik, koji u prošlosti traže svoje promašaje i izgubljene sretne sate, svrstavam u nesretne ili manje sretne.

Kad sam nedavno bila kod sina, dvaput tjedno vodila sam unuku na satove plesa. Taj sat čekanja trebala sam nekako „ubiti“, jer se nisam mogla na vrijeme vratiti ako odem do kuće. A nije mi se ni sjedilo u kafiću, jer u popodnevnim satima ne običavam piti kavu.

Listopad se već bližio kraju te je dan znatno ranije uranjao u mrak.  Sretna sam što unuka uči plesne korake, jer u genima nosi glazbu. Nadam se da će joj pružati nježno utočište u onim životnim situacijama, kad nismo izmireni ni sa sobom ni sa svijetom. Kad lutamo tražeći i gubimo nađeno. Kad smo manje sretni nego smo očekivali, kad nam se čini da propadamo u tamni bezdan ili tonemo toliko iznemogli da niti ne pokušavamo isplivati. Zapravo se nadam da će izbjeći sve navedeno što ja nisam.

Mrak u koji je tonuo sat čekanja zrcalio se u meni te sam imala osjećaj da me guta tama. Noge su me same vodile u poznati kvart moje mladosti, koji je bio u blizini. Kvart poznat, sjećanje živo, ali nalaženje sporo. Hodala sam kaletama uzduž i poprijeko i čudila se koliko se izmijenio u odnosu na vrijeme, kad sam bila sretna s Njim. Apartmani i restorani na svakom kantunu do neprepoznatljivosti su preobrazili pamteći krajobraz. I kad bih pomislila da sam blizu cilja, već sam se trebala vratiti po unuku ne našavši što sam tražila.

I tako svaki put ispočetka. Samo bih krenula drugim smjerom. Tražila uporno i samoj sebi govorila da je bolesno to što radim. Adrese se nisam mogla sjetiti, jer mi onda davno nije bila važna. Znala sam gdje me sreća čeka. Ali, njega nema već više od tri desetljeća. Što će mi značiti ako prepoznam vrata svoga raja u novim vizurama dijela grada?

Pa ipak jedne večeri usprkos ornamentalnoj kapiji od crvenog željeza, koje ranije nije bilo, nađoh što sam tražila. Malo mi je bilo nelagodno, dok sam u mraku bojažljivo otvarala kapiju, plašeći se da me netko ne vidi. Kad sam ušla u dvorište, vrata sam našla, ali ništa drugo više nije bilo isto. 

Odavno tu nikoga nema. Ostala je samo moja ljubav zaglavljena, i kao da mi je povratak na to mjesto trebao pomoći da je zapletenu razmrsim.

Slijedećih dana osjetila sam svu pogibeljnost tih lutanja. Emocije su se uskovitlale i preobražavale iz sata u sat, iz sjete u čežnju, iz čežnje u tugu, iz tuge u bezvoljnost.

Onda sam polako bivala bolje. To što sam imala, imam i dalje. Umjesto žaljenja u srcu treba sačuvati onaj „sjaj u travi“.

I zato me ne pitajte: „Kako sam?“. Kako kad. Ponekad i dobro. Ponekad skoro odlično. Ponekad, ma naslućujete već…!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.