Koliko poznajemo jedni druge? Često se to pitam, jer sve češće mislim kako i sebe nisam dobro upoznala. I to zaista mislim. Dok šetam sama uz more, najradije u neki plahi predvečernji sat, koliko god želim otpustiti čeznutljiva pogledavanja unazad, u prošlo svršeno vrijeme, srce ne sluša, već upravlja moj pogled na sva ona, samo meni dragocjena mjesta.
Dobro mi je poznata uzaludnost takvog samouznemiravanja, jer osim potištenosti i osjećaja promašenosti, zaboravim i sve ono lijepo što ne bih smjela zanemariti.
Dok hodam ulicama grada, promatram prolaznike i grupiram ih na sretne i nesretne. One koji visoko dižu pogled uspravnih leđa, gledaju u budućnost prepunu darova njima namijenjenim, držim sretnima. One pogrbljene, pogleda uperenog u pločnik, koji u prošlosti traže svoje promašaje i izgubljene sretne sate, svrstavam u nesretne ili manje sretne.
Kad sam nedavno bila kod sina, dvaput tjedno vodila sam unuku na satove plesa. Taj sat čekanja trebala sam nekako „ubiti“, jer se nisam mogla na vrijeme vratiti ako odem do kuće. A nije mi se ni sjedilo u kafiću, jer u popodnevnim satima ne običavam piti kavu.