Piše: Jelena Miškić
Polako križam popis s liste koju sam napravila još u lipnju. Ruku na srce nisam od onih koji peku slatke delicije na redovitoj bazi, više sam od terminiranja istih iako mi vještina ne nedostaje, u oba slučaja. Obično se ovim maratonskim sportom bavi moja stara majka u ustaljenoj običajnoj maniri - barem dvadeset vrsta sitnih kolača, dva rolata, dva filana kolača, baklava i barem jedna torta mjere traktorskog kotača.
Nema teorije da ću ikada dostići takvu vrst koncentriranosti.
Ali da sebi ne prebacujem kako nisam niti pokušala, kako sponenuh, u lipnju je krenula to do lista - . Lista je nastala nakon što sam majku ljubazno pitala da mi posudi neka pomagala i kalupe, na što se ona objema rukama primila u predjelu grudnog koša.
Prave domaćice potpuno to razumiju.
U proteklih nekoliko mjeseci skupila sam određeni broj modli, kalupa, novi mikser s postoljem, začine, ukrasne dodatke, kojekakve druge čudnovate arome i vjerujem kako sam spremna za barem - a neću pretjerati, dvije vrste kolača! Čak sam u kvartovskom dućanu pronašla jestive šljokice u pravim božićnim tonovima, crvene i zelene, divota.
Sa apsolutnom srećom u očima krenula sam kući i došla do početka ulice gdje moram zastati jer moji psi odrađuju njuškanje sa susjedovim kad eto ti njega nešto ronda po bašti. Pa dobar dan, pa kako ste, a ja udari u priču s pravim borbenim žarom o jestivim šljokicama. Bože, Bože...
A što vi radite? — bontonski uzvratih.
- A evo, oblačim vrtnim patuljcima džempere, žena naštrikala, na kraju ću im staviti i male šalove...
Jako mi je drag novi susjed. Mi smo iste vrste.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.