Kolumne

subota, 7. prosinca 2019.

Oleg Antonić | Jutro boje zrcala


noću se boje žmire
talog svjetlosti zrije
zrcalom klonulog dana

strujanjima s Altamire
upuhujemo novost
udišući sebe

vjetrulje da se smire
kamo smo usmjereni
time smo izmjereni

ovako naše jutro
izvire iz vjere
i crvenog praha

ovako jednog dana
oslika nam osmijeh
što bi to bila nasušnost


* Ovaj tekst, nastavši kao prepjev pročitanog u drugačije raspoloženje, duguje postojanje pjesmi „Osmeh tako potreban“ Milana Draškovića (Kvaka; 20. listopada 2019.).

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.