Kao da rat traje. U kuhinji dvije tri vekne kruha,
U sobi suhe smokve i naranče, nimalo sočne iznutra. I pogled kroz prozor, zamračen.
Ne vidimo obrise zgrada, možda su nestale,
Srušene maglom i plavom rijekom?
Sva ta nevidljivost oko nas, je li to spoznaja da
Nema zapravo života? Ili da u kući možemo
Zamišljati kako bi izgledalo slavlje bez smoga,
I da li bi se čuli ezani na kraju svjetlosnog sloma?
Ne vidi se ni živa duša na cesti, mati kaže, a ja
Se samo okrenem prema vjetru, pijesku, prema
Biljci koja se u sobi iz topline u srž bića pretvorila. I onda sam miran, nema pucnja, ni
Ptice, zabranjeni sati klize, traže izlazak iz
Tako otrovane svakodnevnice. Čekamo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.