ponedjeljak, 16. prosinca 2019.

Danijel Špelić | David Morell: Okus krvi


Nikada nisam razumio pisce koji profitiraju od filmova koji se rade po njihovim knjigama, pa onda udare drvljem i kamenjem po istima. Da, da, ekranizacije su ponekad čisto s*anje i razumijem da to raspali pisca, ALI - ovdje imamo malo drugačiju sliku. Ne bih slova rekao da Lee Child nije podržao prvi film kada je izašao, rekavši kako je Tom Cruise napravio dobru stvar. Kada drugi film nije prošao tako dobro (slabije kritike, slabija zarada...), Child je okrenuo ploču i rekao da Cruise nije funkcionirao. Dragi moji pisci - ponekad je šutnja zlato. Zadnji primjer ovakvog okretanja je David Morrell. Ime vam možda nije toliko poznato, ali čovjek je stvorio jednog od najvećih junaka akcijskog filma; John J. Ramba. Morrell je rekao da se osjeća „posramljeno“ što se njegovo ime povezuje s posljednjim filmom jer je „katastrofa“. Ustvari nije, čisto je okej film, ali nije ni najbolji iz franšize. I, da, dragi moji, danas ćemo govoriti o Rambu - ako imate pametnijeg posla, svakako ga obavite jer ovo definitivno nije roman za svakoga. No, da završim priču o Morrellu. Nije problem što se on odrekao filma, ali to da se osjeća posramljeno je malo žešća pi*darija. Jer, evo o čemu je riječ. On je autor „Prve krvi“ (odbijam roman nazivati „Okusom krvi“ jer to je debilan prijevod i vratit ćemo se na to zašto je debilan) po kojemu je snimljen prvi film iz franšize.

I to je odličan film, stvarno jest... koji je jednako tako i promijenio pun kufer stvari što ga, tehnički, čini i boljim od knjige. Onda su došli nastavci, oh, nastavci. Ja ih volim, ali, hej, ja sam klinac 80-ih kada su bili popularni, no znam da ih gomila ljudi ne voli. I s razlogom - to su poprilično tulavi filmovi. Morrell je, što ga čini jedinim piscem za kojeg znam, napravio njihove novelizacije. O, da, primio je dobar debeli ček da napiše romane po filmskim scenarijima filmova koji su kuda i kamo gluplji od posljednjeg nastavka (pogotovo treći dio) i svakako nije osjećao „posramljenost“ što je to radio. I novelizacije su... eh, srednja žalost, minimalni trud, ništa drugačije baš od filmova. Zato kada kaže da je „kao posramljen“ - čovječe, već je i prvi film promijenio pun ku*ac stvari, o nastavcima da ne govorim - što se onda nisi javio?

Dakle, naslov, oh naslov. Prvo moram pohvaliti prevoditelja kojemu pojmovi „first“ i „taste“ dođu na isto. Ne dođu. „Okus krvi“ zvuči kao da je Rambo prokleti vampir koji želi isisati nešto svježe krvi; nema smisla s radnjom romana. „Prva krv“, kako se inače zove, ima smisla jer to je izraz koji objašnjava kako je došlo do nekog sukoba; oni su pustili prvu krv, ergo, oni su započeli sukob. Ima smisla. I, da, ovo je muški roman; nema nijednog ženskog lika, pa, moje dame, ovo možete i preskočiti jer.. muškarci, oružje, puno macho s*anja... Ali, opet, tko zna, možda ste u tim stvarima i tako to. Odlutah, ispričavam se. Roman je... pa, reći ću to iskreno; čudan. On je ustvari jako dobar, ali je čudan jer... pa, vidjet ćete zašto. Uglavnom, kao i film, i ovo počinje tako što Rambo (koji u romanu nema imena, samo prezime - Sylvester Stallone ga je nazvao John za potrebe nastavka) dolazi u neki mali gradić u južnoj pri*izdini. I odmah pokupi pažnju šerifa koji ga uhvati na pik, pokuša izbaciti iz grada, pa uhapsi i onda dođe do mega-svjetskog s*anja kada Rambo pobjegne, i kada se pokrene lov na njega. Na prvu, zvuči isto kao film, zar ne? Dopustite mi da vam ilustriram razlike. Filmski Rambo je dopadljiv lik; ne ubija, žrtva je loše okolnosti i nadrkanosti policajaca koji ga doslovno muče i publika navija za njega. Književni Rambo je tvrdoglavi se*onja i nemilosrdni ubojica. Iako dvije verzije dijele neke sličnosti, uglavnom su različiti kao nebo i zemlja. Policajci ga počnu zezati kao i u filmu, ALI, Rambo se u grad vraća tri puta. Ne zato jer je bio gladan ili nešto već zato što mu je došlo da provocira šerifa; bilo mu malo dosadno. Nakon što završi u zatvoru, on nastavlja pametovati iako se mogao izvući s par pametnih riječi. U tom trenutku je već svima dopizidio i samo ga žele baciti u zatvor. A kada pobjegne... Svi su mu mete za vježbanje. On ubije gomilu ljudi, stvarno gomilu. Na kraju se vraća u grad i želi ga jednostavno sravniti sa zemljom jer to je već sada postala osobna stvar.

Iako mi ovo nije u prvih top deset romana koje volim pročitati, mogu ga ugurati u prvih dvadeset. Zašto, pitate se vi. Drago mi je što pitate. Ovo je hrabar roman. Kao prvo, njegova priča, odnosno pozadina. To je roman što-bi-bilo-kad-bi-bilo situacija. U to je vrijeme još tutnjao vijetnamski rat (napisan je 1969, objavljen 1972, ako se ne varam). Reći nešto protiv toga bilo je... pa ne baš pametna stvar. Oh, govorilo se, svakako, ali književni svijet, kao ni sami Amerikanci još nisu bili spremni za noćnu moru u obliku onoga što su sami stvorili. Jer Morrell je dobro rekao: „Obučavali smo te mladiće da ubijaju, da imaju opasne vještine, da budu ubojiti strojevi...“ i kada su se vratili, nisu imali što raditi, svi su na njih gledali kao na djeco-ubojicu, nisu mogli dobiti posao. Jedino što su znali bilo je kako voditi rat. I sada pustite jednog takvog na policiju koja djeluje kao gomila budalaša sa debelim škembama i pištoljima koji im ispadaju iz ruku. Napravio bi masakr - što Rambo doslovno napravi u romanu. Druga stvar; vijetnamski sindrom. Danas je to PTSP i svi znaju za njega, onda nije znao nitko i to je bila jedna velika ne-ne tema za pisanje. Jer ne daj bože da nam se dečki vrate psihički s*ebani, a-a, moj gospodine, samo sunce i dobre vibracije. Rambo je s*eban lik, ali stvarno, te čak ni on sam nije svjestan toga koliko je s*eban. On je u fokusu samo kada je u ratu, što je ironija cijele priče. I Morrell ne uljepšava stvari. Doslovno kao da govori - ovo su naši dečki nakon rata - nosite se s time. Također, koncept romana je hrabar za svoje vrijeme. U njemu nema pozitivaca, niti jednog. Rambo je poremećeni lik koji, iako ne započne prvi s*anje, prihvati to i nastavi ga raditi dalje. Policija je isto takva. Šerif je veteran Korejskog rata, ili kako se to kaže, pozitivnog rata, koji nije dobio takvu zloglasnost kao vijetnamski i to je sukob starog i novog, modernog i zastarjelog. Šerif i Rambo su kao dva ovna na brvnu iznad nabujale rijeke; nijedan ne popušta. Rambo briše svaku šansu za normalan život, a Šerif vodi gomilu ljudi u smrt iz pukog inata. Pukovnik Trautman, koji u filmu ima pozitivan odnos sa Rambom, ovdje ne mari za njega. Poslan je da ga ubije - kratko i jasno. Znači, nema pozitivaca. I to baš nije lagano za čitati, ali čini stvarno hrabar roman.

Mane, mane, mane... Pa, ovo je akcijom nabijeni roman zamalo od prve stranice i, huh, u njemu ima krvi do koljena. Priznajem, ja sam muškarac, volim pošteni akcijski roman gdje stvari lete nebu pod oblake, ali to je sve što i nudi. Obično se ljudi iznenade koliko je... sirov, da tako kažem, i brutalan. Dosta ljudi ne može odvojiti filmsku verziju lika od književnog, te kada shvate koliko je drugačiji, eto problema. I, priznajem, kada Rambo počne lutati mislima, to bude i zbunjujuće i nedorečeno, ali, druga strana novčića, pokazuje kako osoba s PTSP-om razmišlja. I kraj obično iznenadi ljude. Upozorenje - Rambo ovdje umre. Pukovnik mu raznese glavu sačmaricom. Kraj igre, Johnny, gasi svjetla. Baš me zanima kako se Morrell osjećao kada je pisao nastavak, i ovaj je živ i zdrav (to se, usput, ni ne spomene u nastavku - o kojemu će biti jednom drugom prilikom riječi) jer „posramljenost“ sasvim sigurno nije. I, tako. To je to. Možda ga je netko čitao, možda nije i ne bih htio da vas filmsko iskustvo odvrati od čitanja jer ovo je i dobro napisan roman, napet i zanimljiv. Doduše, ima svojih ograničenja, ali vrijedan da se baci pogled. Ako ništa drugo tek toliko da vidite koliko su filmski i književni mediji različiti.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.