utorak, 19. studenoga 2019.

Tanja Ocelič | Ljubav i nakon zbirke


nervozno je kuckao olovkom po stolu listajući iznova svoje
napisane pjesme

riječi su udisale jaku ljubav
izdisale duboku bol
lomile se na pola
od draži
sve pretočene nježnosti
utapljale u romantici
pucale od strasti
ne
nije bio zadovoljan svojim radom
pregledavajući pažljivo pjesmu po pjesmu
u sebi bi oblikovao svaku strofu čitajući ih na glas
ali nikako da pronađe bit nezadovoljstva
nešto mu je govorilo da u njima ipak nešto nedostaje
da još nisu spremne da ih sortira
pripremi za ljubavnu zbirku
pomalo ljutit na sebe bacio je olovku preko ispisanih listova pogledavši jednim okom na sat
zapalio je zadnju cigaretu

zagledan u dim kako polako nestaje začuo je dva tiha kucnja na svom prozoru

kuc kuc
........................................................................................

njen život je
i ostati će muzika
hrana joj za dušu
vjećni ritam njenog srca
ponekad strane riječi nije razumjela mada dobro je znala da svakoj pjesmi manjka zadnja strofa
spojena muzikom u dugim zimskim noćima zaboravljala je na vrijeme
zaboravljala bi i na sebe
na tu stalnu prazninu svakodnevne usamljenosti
znala je da živi bez ljubavi ali ne i sama u svojoj tišini
kud god krenula gdje god bila ti stari ritmi pratili su je u stopu

baš kao i u toj noći još jedne nesanice dok je veselo skakutala ulicom
brundajući si tiho melodiju jedne stare pjesmice
uzduž zida na kraju ulice ugledala je jedno malo svjetlo koje se trudilo probiti se kroz staklo a da ga ne pojede mrak
mrak koji je kružio oko nje stvarajući joj drhtaje po cjelom tijelu

neka ne znana sila vukla ju je sve dalje

možda je to neki novi tajni ulaz u njenu sudbinu?
ili joj Anđeo otvara svoja Rajska vrata?
ako je Đavo jebiga izdržati će i to!
zna ona da preživi i u Paklu.

znala se šaliti sama sa sobom
taj njezin razigran pozitivno nestašni duh dodatno ju je držao u životu
da ne posustane
padne u bezživot da ne poludi
znatiželja je ipak pobijedila strah

ubrzala je korak
skoro nečujno pokucala na jedan mali zatvoreni prozorčić

kuc kuc
........................................................................................

prišao je prozoru
otvorio ga na široko
hladan zrak predramio ga iz budnih snova
zbunjen je zurio u mrak, iz kojeg ga je zbunjeno gledao još jedan zbunjeni pogled
jedno žensko bljedo lice
sa dva nasmijana plaventila

LJUBAV NISU SAMO RIJEČI!!!

koje možemo pisati
okretati
prepisavati
brisati
dodavati
u trenutku mu je bilo jasno šta je to što nedostaje njegovim pjesmama
šta je to što nedostaje njemu
nije imao koga zavoljeti
nije imao nju da ga voli

pred kraj:
spalio je sve svoje stare ljubavne pjesme
uz nju napisao nove
izdao par novih zbirki
preko noći postao slavan

ali gadno se je zajebao
nije mogao prestati da je voli

nastavlja se...

ili možda ni ne jer ovoj priči dovoljan je samo POČETAK
ili možda ova priča uopće ni nema KRAJ
ili možda KRAJ joj nije ni potreban
ili možda KRAJ je već napisan pred samim POČETKOM
ili su možda drugi na KRAJU priče napisali KRAJ da bi došli

do KRAJA svoje znatiželje

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.