Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan početak dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca.
Stara, vremenom i uspomenama išarana kožna torba na ramenu pružala mi je oslonac. Jednom sam čvrsto držala remen, a drugu gurnuh unutra, pomalo sa strahom. Dobro je. Smotuljak bijeloga papira stisnut uskom trakom za kosu, grafitne olovke šuškale su u plastičnoj kutijici. Novčanik i fotografski aparat. Sve što mi je potrebno za preživjeti dan. U daljini se vidjelo mreškanje oblaka, a blaga zapara titrala je ponad mora pri horizontu. Naslućivala je promjenu vremena.
- Ajme, nemoj me prskat, udrit ću te! – gospođa u najboljim poznijim godinama, mogla bi imati šezdeset i koju, dreknula je na unuka, starijeg pubertetliju, reklo bi se.
- Bolje mi zali pome i kumpire, nesrićo! Samo ti je na pameti pegule činit i opačine. Di si bija do pridjutro? Ča ću ti reć materi kad nazove? – japurila se i dalje, plijeveći omaleni vrt omeđen suhozidom i posivjelim drvenim vratima. Pri zidu, na strani od ulice kojom sam prolazila, šepurila se rodom bogata smokva. Neke su pale s ove strane zida, dostupne prolaznicima poput mene. Sagnuh se, skupih ih i stavih na zid.
- Gospojo, morete iz uzest, ima ji dovojno, samo dajte. – ljubazno je doviknula gospoja s plavom haljinom na široke bretele, posute velikim bijelim točkama.
- O, hvala vam, ako mogu, uzet ću koju. – uzvratila sam i ja smiješeći se. Gospođa se sada ispravila, pogledala me, ili barem ono što je virilo ponad zida, visokog otprilike metar i pol.
Primakla se, odmjerila me od vrha slamnatog šešira do ruba postarijih kožnih, bijelih sandala na nogama.
- Samo vi uzmite, a ako tribate i friške pome, evo! – već mi je pružala dvije zarumenjene carske jabuke preko zida. Bila je iskreno nenametljiva i to me osvojilo.
- Ako biste mi prodali kilogram, onda ću uzeti. I još nešto ako imate u vrtu. Voće i povrće su jedino što jedem po ljeti.
- A, lipa moja pa razbolit ćete se. Nemorete jest samo to, morate malo ribe il mesa pa nestat ćete. Nemate više od pedeset kili.
- Bez brige, jako se dobro osjećam za svoje godine i zdrava sam relativno, hvala vam.
- A, koliko vam je?
- Mislite godina?
- E!
- Navršit ću šezdeset i osmu.
- Eto, mi skoro iste, samo van ja jin sve. I zdrava san i ja, Bogu fala! A ča biste uzeli vi još, nemojte brinit, u mene su cine manje od pazara.
- Blitvu bih svakako i mlade krumpire, ako imate, ne bih htjela oduzimati vama, ako vam treba.
- E, gospojo moja mila, iman van ja toga i priko više. Ovo mi je ovod samo tako da mi je za oma stavit na stol, a u poju mi reste čudo toga, samo vi recite. Iman i domaći jaj, ako to jiste. Niste valjda od oni koji niti mliko jidu?
- Nisam, jedem i mliječne proizvode i jaja. Može i deset jaja. Zamolila bih vas da mi to spremite, a ja ću to uzeti kada se vratim popodne.
- Ma nema problema, vi ćete doć kad vami paše, a to će van bit tu. Ili vam more moj unuk Ive donit motorinom. On van se stalno vozika pa mu neće bit teško. Nek nešto radi, samo bi sta vanka do kasno i spava do podne. Al, znate ča ću van reć!? Ne bi ga dala nizašta na svitu, dobar je i ima lipu dušu. Dođe priko lita u babe svoje, to mi je od čere. Ona van stoji u Zagrebu i uvati jedva dvi sedmice za doć. Mlad je, kad će, ako neće sad, jel tako? Imate li vi kojega?
- Imam, hvala vam, ali sad bih morala poći, nemojte se ljutiti. – U meni je počelo rasti ono blago uznemireno stanje koje me obuzimalo uslijed pitanja na koje sam teško odgovarala.
- Ma neću van se ja najidit, kako bi! Kako vi rečete, samo svratite i ja san van stalno tu. Nemojte zaboraviti smokve, neka su van na plaži, osvižit će vas.
- Hvala vam lijepa i vidimo se. – Zakoračila sam sa smokvama u ruci koje su puštale malo ljepljivog soka po mojemu dlanu.
- Guštajte!
Skrenula sam iza druge, poveće kamene kuće, obuhvatila pogledom malenu rivu od tridesetak kuća i dvije terase prema moru i stala. Iz torbe sam izvadila smotuljak, odmotala ga, prepolovila jedan papir i na njemu stavila oznake.
Uska ulica – okomito na rivu – smokva kraj zida – uzeti povrće. NA POVRATKU! – Gospođa u plavoj haljini sa točkama, cca mojih godina. UNUCI??? Ovo posljednje sam podebljala više puta.
Kraj toga sam stavila strelicu ulijevo i grubo skicirala malenu rivu sa dvije terase. Krenula sam dalje, na suprotnu stranu, a koja je vodila na šljunčanu plažu sa suncobranima.
Cijelo popodne provela sam na plaži, u hladu čitajući knjigu. Prije nego sam zatvorila torbu, automatski mi je ruka posegnula za zamotuljkom s papirima i jednim koji je bio odvojen i zataknut za gumicu. Držala sam ga u ruci i ubrzo stigla do zida i smokve. Gospođa me ponudila višnjevcem. Platila sam i izašla iz dvorišta. Iz pretinca u torbi izvadila sam adresu i ubrzo me oplahnula svježina malenog apartmana u potkrovlju.
Stavila sam breskve u hladnjak, na vratima hladnjaka je pisalo - POPIJ LIJEK BCM-95 – ZOVI KĆER MAGDALENU – STISNI BROJ 1 NA MOBITELU – PREPRIČAJ DOGAĐAJE S PAPIRA.
- Magdalena, ja sam. Dobro sam, ne brini.
- Mama, sigurno si dobro?
- I ja, a i moj vjerni frend Alzheimer. Oboje smo dobro. - Prepričala sam sve sa papira.
- Oprosti, kako ti se ono zovu dječica? – Na papir sam zapisala – MISLAV, LANA - ZA SUTRA - BRESKVE – ZID I SMOKVA –
Sutra ću moći reći gospođi. Nisam se uzrujavala. Nije mi ovo bilo prvi put.
Vezane objave:
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.