Meni se uvijek činilo da mogu biti i preživjeti sama, premda mi je, paradoksalno, uvijek trebalo i odjeka za moje javno djelovanje.Često sam patila od gorke uvrijeđenosti, što "moje nije nikome važno",naivno vjerujući da ljudi doista prate to što mi u svojim dobrovoljnim rezervatima pišemo, slikamo, smišljamo i ostvarujemo.Nisam pri tom primjećivala da zapravo živimo u antiseptičkoj, klonovskoj i u najvećoj mogućoj mjeri iritantno imitatorskoj civilizaciji, U njenoj je osnovi zahtjev da budemo bez mrlja, isprane osobnosti, da idemo u grupi i s grupom u istom pravcu, te da nam se sviđa samo ono, što se i drugima sviđa i ništa mimo toga.
Međutim, postoji momenat u kome se odvajamo od svoga rutinskog života, postajući posve druga, drugačija ličnost. Pouzdano znam da nisam ona, koja je zavidjela zgodnijim djevojkama zbog "minica" i hrabrijima zbog pušenja na javnom mjestu, te odlazaka u zamračeni disco, što su za mene bile nedohvatne stvari, rješavane prilično drakonski. Nisam bila ni cura koja bi se smijala otrcanim kavanskim šalama balavaca iz šegrtskih škola, koji bi se ubacivali studenticama, noseći "kokotice", tetovaže i kožne jakne, grmeći motorima ispred naše vježbaonice, sigurni u svoj večernji ulov. Zahvaljujući vježbama iz mladosti, danas pak nisam u potrazi za božanskim, niti sam prijemčiva na raspaljive parole grupa i udruga, esnafa i klanova, koji na ulicama traže pravdu a na društvenim mrežama lijek za svoje frustracije.
Ništa od toga, zapravo. Prilično mirno pristajem na jednu formulaciju Waltera Benjamina: " Od mojega postojanja nije preostalo ništa osim taloga moje napuštenosti". Ponekad mislim kako su mi prijateljstva i veze bili previše intenzivni i strastveni, te nalazim opravdanja za one koji su na vrijeme pobjegli. Ili se nisu htjeli osjećati kao "cvrčak pod vodopadom", što bi rekla B. L., opisujući moju nazočnost i višesatno govorenje u njenom prostoru.Srećom, ja sam se dugo opremala za svoju samoću (listam stare bilješke) i za unutrašnje samorazgovore, koji će mi vrijediti više no bilo koja javno izgovorena riječ.
Doista, imala je pravo Simone Veil: "Distanca je duša lijepoga". Gospodstvo se ne može figirati.Ono proizlazi iz istinske potrebe da budeš sam, da opstaneš na svojim zlatnim rezervama duha, daleko od gomile, efemernih tema, svijeta preplavljenog taštinom, prazninom,moralnom labilnošću i nedostatkom pravih formata u stvaralaštvu i javnom životu. Mnogo se puta pritajimo u nekom odnosu,uguramo stopalo u manju cipelu,igramo se u kazalištu sjena, gdje miševe projiciramo u slonovsku dimenziju, da bismo zadržali nešto ili nekoga, tko nam se čini neophodnim za našu trenutnu glad.
Ali s pozicije zadnje trećine života, nazirući obrise druge obale, to ima premalo smisla. Ostvariti se valja u najboljem što posjedujemo, s punom sviješću o vlastitim ograničenjima.Valja biti blaži prema sebi, s pouzdanjem u dobre ishode, ako smo slijedili ispravne postupke na putu prema cilju. I svakako, treba spoznati da najveća stabla rastu na pustopoljini,odolijevajući vjetru, hraneći bršljane i imele, čekajući svoje ptice i gledajući donji svijet s visine svoje krošnje, s najtanjim, najfragilnijim grančicama na vrhu.
Čine to u istinskom gospodstvu osame, s osjećajem da je božanski plamen prošao kroz srž, i da nas ništa vanjsko više ne može spaliti, uništiti, niti zadati neprebolnu ranu i naglu, neblagoslovljenu smrt.
2. studenoga 2019.
Flora Green
Fotografija: Arhiva
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.