Kada me dohvati mračno doba,
Svojom težinom kad druge tlačim,
Ja gledam gdje je moj Ginko Biloba,
Pod šuštav mu se kaput uvlačim.
Milujem koru nježno i bratski,
Ili sestrinski, po stablu ženskom.
A stablo uzvraća mi homeopatski,
Svjetlošću puni me ko krvlju venskom.
Jer ono svjetlost provodi iz sfera,
Pa lišće slijeva u tanke talire.
I šumi, vibrira, pod oblake smjera,
Apolonu ih otkida s lire.
Kolijevka zemlje i gibanje vode:
Tlocrt u verštatu Božjem rezbaren.
Stablu izabraše da tu se rode,
I grad je duhom ljepote nadaren.
Valja mi doći dok svijet još spava,
Rub neba kad se nad tornjem razdani,
S tog stabla milosti da upije glava
Tisuće pjesama neispjevanih.
24. studenoga 2019.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.