Kolumne

srijeda, 27. studenoga 2019.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu "Petko ili divlji život" Michela Tourniera

Piše: Mirjana Mrkela

Ne, ne govorim francuski
   
Ponekad mi se čini da svi ljudi na svijetu razmišljaju o lektiri. U igluima, neboderima, brvnarama, pod šatorima ili u kućama na vodi, pitaju jedni druge: što imaš za lektiru? Stanovnici stočarskih farmi, velikih gradova i ribarskih sela, mole svoje ukućane: reci mi što da napišem! Djeca rudara i djeca ljudoždera isto. Dobro, čujem da ljudožderi više ne postoje. Vjerojatno su izumrli zato što nisu čitali lektiru.
   
Ali nitko mi ne može reći da ih u prošlosti nije bilo. Čitala sam o njima, iako možda ne baš u lektiri. Robinzon je spasio jednoga, tako, divljaka. Naučio ga je engleski pa su mogli razgovarati o svemu i svačemu. I ja se mogu sporazumijevati na engleskom, ponosno sam pomislila. O Petku i Robinzonu, na posve drugi način, pisao je i Francuz po imenu Michel (Mišel). Taj je njegov roman u Francuskoj već mnogo godina na popisu školske lektire. Bilo je na radiju, jednom kad sam putovala autobusom.
   
— Sreća je što ne znam francuski — glasno sam rekla sama sebi — Da znam, sigurno bih morala čitati i tu glupost.
   
— Nije glupost! — pomalo ljutito, a pomalo kroz smijeh, rekla je gospođa sa suprotnog sjedala — I ne morate znati francuski da biste uživali u ovoj knjizi.
  
— Hm, uopće ne vjerujem da bih uživala! — promrsila sam — Ali kako mislite da ću čitati, preko internetskog prevoditelja?
   
Onda mi je gospođa priznala da taj način zaista ne bi donio pravo uživanje. Međutim, roman je preveden pa je cijela knjiga tiskana na našem jeziku.

Prevoditelji
  
— Prevoditelje treba dvostruko žaliti. — na to ću ja brzopleto — Ne samo što moraju čitati nešto što im se ne čita, nego i sve ponovno napisati na svome jeziku.
   
Gospođi je ovo bilo jako smiješno. Smijala se toliko glasno da su je neki od naših suputnika prostrijelili pogledom. Nju to nije zabrinulo. Rekla mi je da posao prevoditelja može biti vrlo težak, ali tuzi tu nema mjesta. Što se tiče ponovnog pisanja, prilično sam u pravu, dodala je.
   
Ja sam na sve to samo frknula, kao životinja u kavezu kojem prilaze bučni posjetitelji. Putovali smo dugo pa sam postajala sve mrzovoljnija. No gospođa me je nastavila poučavati. Mnoge riječi i izraze, saznala sam, nije moguće doslovce prevesti s jednoga jezika na drugi. Zato prevoditelj mora dobro paziti što je pisac htio reći te u prijevodu pronaći prave riječi da to iskaže. Od spomena onoga "što je pisac htio" u meni je bujala želja da sugovornicu nekako pozlijedim pa sam joj rekla:
   
— A kako Vi to, molim Vas, sve znate?
   
— Tako što sam ja prevoditeljica. — jednostavno će gospođa — I baš sam ona koja je prevela više knjiga spomenutoga pisca, Michela Tourniera.
   
Blenula sam u nju, kako bi rekao jedan moj prijatelj, "s blažim ošamutom".

Prevoditelji i pisci
   
Ona se zove Bosiljka Brlečić. Jako je pametna, ali zbog toga uopće nije uobražena. Samo se malo pravi važna zbog svoga poznanstva s tim velikim piscem koji se preziva slično kao turnir: Tournier (Turnije). Pričala mi je kako su se upoznali. Došla je u Pariz ishoditi dopuštenje za prevođenje Tournierovog romana o Petku. Oboje su kasnili na sastanak, a on ju je, ona nikad nije saznala kako, prepoznao na ulici i doviknuo joj:
   
— Požurite se, kasnite!
   
Bosiljkina priča bila mi je vrlo zanimljiva. Zato mi je dala da pročitam jedan članak o njenim susretima s Tournierom, koji je slučajno imala u torbici. Nekako sam, preko nje i ja počela voljeti toga čovjeka. Nažalost, kad su se sprijateljili on je bio starac i umro je prije nekoliko godina. To me je malo rastužilo.
   
— Ali svakako pročitaj njegov roman "Petko ili divlji život"! — predložila mi je gospođa Brlečić, videći moju snuždenost — Pisac je na jednostavan i vrlo maštovit način opisao Petkov divlji život, kao i život s Robinzonom.
   
Mogla sam pretpostaviti i nisam se prevarila, da je prevoditeljica ovdje svoj posao uradila vrlo pažljivo i s ljubavlju. Zahvalna sam joj za to, a nadam se da ćete i vi biti, kad se prihvatite čitanja.
   
Samo još nešto o našem putovanju: više mi nije bilo dosadno. Kroz prozor sam promatrala krajolik, neke naše poludivljine, razmišljajući tko je divljak a tko ne. Također o tome kako je prijatelja moguće steći i na najmanje očekivanom mjestu.

A sad nekoliko ulomaka
   
"Petko bijaše poslušan iz zahvalnosti. Želio je ugoditi Robinsonu, koji mu je spasio život. No, nije shvaćao ništa od cijele te organizacije, svih tih propisa i ceremonija, nije mu čak bilo jasno zašto im trebaju obrađena polja, pripitomljene životinje, kuće. Uzalud mu je Robinson objašnjavao da se tako radi u Europi, u civiliziranim zemljama, Petko nije razumio zašto bi to isto trebalo raditi na pustom otoku u Tihom oceanu. Sa svoje strane, Robinson je dobro vidio da Petko u dnu duše ne prihvaća taj suviše uređeni otok, koji bijaše njegovo životno djelo. Petko je, doduše, radio najbolje što je mogao, ali čim bi za trenutak ostao slobodan, izvodio je kojekakve gluposti."
  
..."blještava gomila skupocjenih tkanina i dragog kamenja prosu se između kaktusa. Petku nije bilo ni na kraj pameti da odjene tu smiješnu odjeću. No, zabavljalo gaje da oblači kaktuse, koji su oblikom podsjećali na ljude. Više od jednog sata vješao je po čudnim biljkama ogrtače, šalove, navlačio im haljine, hlače, rukavice, ukrašavao ih narukvicama, ogrlicama, naušnicama, kraljevskim vijencima"...
   
"Vrijeme bijaše prekrasno i Petko je pjevao od sreće trčeći po bijelom i čistom pijesku plaže. Kako je bio lijep, onako gol i radostan, sam sa suncem i svojim psom, daleko od dosadnog Robinsona! Skupljao je blijedoružičaste, modre ili šarene oblutke, mnogo ljupkije u svojoj prirodnosti i jednostavnosti od velikih izbrušenih dragulja što ih je maloprije objesio na kaktuse."
   
"Ranije - prije eksplozije - između njih nije moglo doći do svađe. Robinson bijaše gospodar. Petku je ostajalo jedino da sluša. Robinson je mogao ukoriti, pa čak i istući Petka. Sad je Petko bio slobodan. Bio je ravan Robinsonu. Mogli su se, dakle, i naljutiti jedan na drugoga.
   
To se i dogodilo kad je Petko u velikoj školjci pripremio čitavu hrpu zmijskih kolutića s prilogom od skakavaca."

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.