Sonja Kokotović | Najbolji ulet

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca...

Kako sam uopće stigao do ovog mjesta? Kroz maglu sam se sjetio da sam nakon posla, na nagovor prijatelja, svratio u obližnji kafić. U glavi mi je još bubnjalo. Nikada se nisam volio opijati. Ustvari, napio sam se samo jednom. Kada mi je umro otac. Bio sam daleko od kuće i vjerojatno sam želio alkoholom izbaciti svu frustriranost zbog lošeg odnosa kojeg smo imali. Bolje reći, zbog nikakvog odnosa. Nikada ga nije bilo a kada i je bio prisutan, stalno se svađao. Srećom, baka i djed su stanovali blizu, tako da sam dane provodio u njihovom društvu. Njegovo konstantno izbivanje urodilo je time da su se prije 6 godina rastali. Godinu dana nakon razvoda, otac je umro.

Nisam neki ljubitelj alkohola. U godini dana, ako je baš takva prigoda, znao bi popiti čašicu crnog vina, no obično sam pio samo Coca-colu. Kroz zbrkane misli pokušao sam se sjetiti što se to jučer dogodilo. Kava mi je pasala, osjećao sam se znatno bolje zato sam i krenuo u ovu šetnju, jednostavno da smirim misli, vjerujući da će i moja glavobolja zbog sinoćnjeg pijanstva prestati. Imao sam potpuno pravo. Već nakon prvog zavoja, pogled na malu uvalu sakrivenu med visokim borovima, okupanu suncem, podario mi je iznenadni oporavak pa sam se  spuštao žurnim korakom. Vladao je potpuni mir, sve utihnulo u tišini ljepote jutra. Sjeo sam na rub mola udišući izmiješane mirise soli, lavande, mora i borova. More posve podatno, na njegovoj površini u tišini, ljeskalo se sunce igrajući se zrakama. Na tren pomislih, ako postoji raj, onda je to ovo.. Gdje sam to?  Kako sam uspio doći do ovog mjesta? Kroz maglu sam se sjetio da sam upoznao zgodnu djevojku, kako se ono zvala… Tanja? Nee , Tena! Sjetih se njenih , očiju i zvonkog glasa. Rekla je da studira filozofiju, da joj strašno nedostaje njen dom, spominjala je i neki otok, sjećam se njene ruke kojom je ispisivala nešto na papirić.. Krenuh automatski rukom prema džepu. Prsti mi stvarno dotakoše otkinuti komadić izgužvanog papira na kojem je mojim rukopisom bila ispisana pjesma! Otkud pjesma? Okrenuh list, na poleđini, poruka:

Obzirom da sam izgubila okladu i da je ova pjesma bila najbolji ulet do sada, kako si želio, vodim te sa sobom, na moj otok. Pišem ovo na tvoj nagovor i obećajem  da ćeš imati priliku da se bolje upoznamo.

Tena.

Buljio sam u napisano. Uopće se ne sjećam ni klađenja ni te pjesme… Pročitao sam je još jednom. Nisam se mogao načuditi da sam nepoznatoj, napisao ljubavnu pjesmu! Samo neki, zaista bliski prijatelji su znali da pišem, rijetko sam kome to spominjao.. Što li sam joj još napričao, upitah se, s mukom… Ustao sam i uputio se ponovno prema kući gdje me jutros dočekala kava. Bila je to stara kamena kuća građena od debelih kamenih blokova sa velikim vrtom. Na samom ulazu nalazila se ogromna mirta čiji me miris vratio u djetinjstvo, na nezaboravna ljetovanja s djedom i bakom u kampu. Obožavao sam more i jedva bi čekao praznike i ljeto.. Na žalost, majka nije podnosila sunce pa nije  išla s nama a otac, koji je bio turistički vodič, nije imao vremena. Vrt je djelovao zapušten, no dalo se primijetiti da je u njemu sve bilo planski sađeno. Tik do mirte, prevrnuta naopako, nalazila se stara barka.

„Sviđa ti se? Pripadala je mome ocu!“- začuh glas iza sebe. Okrenuo sam se i ugledao najljepše zelene oči uokvirene gustom kovrčavom kosom. Bila je mojih godina, lijepog, nasmiješenog lica.

„Da li me se uopće sjećaš? Tvoj prijatelj Petar je rekao da te nikada nije vidio pijanog. Zato si i spavao kao beba cijelim putem- smiješeći se, rekla je Tena. Kako si?

„Ja… dobro! Mislim da ti se moram ispričati… Ne znam što mi je sinoć bilo, zato oprosti zbog svih gluposti koje sam vjerojatno, izgovorio…Kako sam uopće stigao ovamo? Bio sam do mola, nema niti jednog čovjeka, niti jednog čamca!

„Ljude baš i nećeš naći. Na otoku postoje samo dva čamca, ovaj kraj kojeg stojiš i jedan s kojim sam otišla po namirnice. Otok je naslijedila moja majka, a otac ju je nagovorio da sagrade ovu kuću. Da bi došao do prvih ljudi moraš se voziti barkom  10-tak minuta! A što se tiče tebe i kako si dospio ovdje, eto, kladili smo se, sa smiješkom,  rekla je Tena, pocrvenjevši. Rekao si da sam tvoja srodna duša i da znaš kako ćeš me osvojiti! Ako uspiješ, moram te odvesti na svoj otok, jer, kako si rekao, obožavaš more. Što da kažem, uspio si. Znaš, dirnula me tvoja pjesma. Moram ti priznati, podsjetila me na oca koji je umro prije pet godina…I on je volio pisati pjesme. Napisao ih je na stotine mojoj majci… Još uvijek ne mogu prihvatiti da ga nema… Toliko smo kratko bili zajedno.

„I ja sam izgubio oca, no moji su bili razvedeni…Nisam bio baš bio vezan za njega jer ga nikada nije bilo. Te godine kada je umro, bio sam u Americi na usavršavanju. Majka mi je javila telefonom.

„Žao mi je što ti je otac bio takav. Sušta suprotnost mojem. Dođi da ti pokažem svoje carstvo! Obožavam ovu kuću, biti ovdje, slikati. I to je u genima od oca. Ljubav prema poeziji i slikarstvu. Dođi da ti pokažem svoje slike!

Malenom rukom dodirnula je moju i povela me prema kući, ravno u ogromnu sobu gdje je sve bilo puno boje, stalaka, slika mora, polja lavande, barka, borova. No, pogled mi zapne na malenu, sasvim običnu uokvirenu fotografiju, na sredini stare komode u kutu.

Na njoj, nasmiješeni i zagrljeni, nepoznata žena, Tena i moj otac.

Vezane objave:

Bodovni popis naslova priča koje su osvojile najmanje 20 bodova | Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 1000 riječi

📜Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 1000 riječi